NATO: Ko će naslijediti Jensa Stoltenberga?

Kada Jens Stoltenberg uskoro podnese ostavku, on je već skoro deceniju proveo na poziciji generalnog sekretara NATO-a. Od njega je četiri puta traženo da nastavi vršiti tu dužnost, jednom čak i nakon što je već bio prihvatio posao šefa Centralne banke Norveške.

Nije ni čudo što niko nije želio zamijeniti gotovo stoičkog Stoltenberga u vrijeme koje je, između ostalog, obilježio prekid odnosa s Rusijom i dubokosežne transatlantske tenzije s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Stoltenberg je čak dobio i nadimak "Trampov šaptač" zbog svoje sposobnosti da ukroti grubog republikanca. No, on će vjerovatno odstupiti s te pozicije na samitu povodom 75. godišnjice osnivanja ovog odbrambenog saveza, koji će se održati u julu u Washingtonu. Stoltenbergov mandat zvanično ističe 1. oktobra 2024. godine.

Stoltenbergova bivša glasnogovornica zalagala se za ranije održavanje tih izbora, kako bi se izbjegle smetnje i komplikacije. Oana Lungescu je naglasila da je "zaista važno da se izbori održe dovoljno rano kako ne bi bili u koliziji sa evropskim izborima (u junu 2024.) ili sa predizbornom kampanjom u SAD".

"Mi imamo otvoreno radno mjesto – molim, ne prijavljujte se!"

Proces izbora je sve samo ne jednostavan. Sigurno je da je pozicija generalnog sekretara NATO-a jedna od najprestižnijih funkcija na svijetu, ali za nju ne postoji tačan opisa posla, lista potrebnih kvalifikacija, kao ni procedure za prijavu. Ko želi tu poziciju, neće biti pozvan na razgovor i ne treba biti previše siguran da će je dobiti.

Washington se pak posmatra kao neko ko može odlučiti te izbore, ali i bilo koja od 31 članica NATO-a mu može pokvariti planove. "S druge strane Atlantika se zaista odvija puno zakulisne diplomatije", rekao je Ian Lesser, potpredsjednik German Marshall Funda u Briselu. "O svemu, od kancelarijkih spajalica do nuklearne strategije, odlučuje se konsenzusom - tako to funkcioniše i s generalnim sekretarom."

Novi generalni sekretar NATO-a mora se suočiti s Rusijom - ali ne tako žestoko da se izazove strah od eskalacije - i biti spreman da brani postojanje alijanse bez daljeg provociranja njenih kritičara.

Tokom više godina u kojima se razmišljalo o nasljedniku, na stolu se pojavilo nekoliko dodatnih potencijalnih tačaka koje se žele od njega: rado bi bio viđen kandidat koji dolazi iz zemlje sa značajnim budžetom za odbranu ili, za promjenu, neko iz zemalja saveznica sa juga ili istoka, nakon 15 godina vodstva iz Skandinavije - i naravno, ni izbor žene na čelo NATO-a ne bi bio loš.

Vrteška nosilaca nade

Mnoga imena su se već pojavljivala u igri ​​- i ponovo nestajala. Raniji favoriti, poput danske premijerke Mette Frederiksen i bivšeg britanskog ministra odbrane Bena Wallacea, navodno su čak razgovarali sa američkim predsjednikom Joeom Bidenom o svojim šansama, ali su se nakon toga, bez dodatnih objašnjenja,  povukli iz utrke.

Trenutno estonska premijerka Kaja Kallas, letonski ministar vanjskih poslova Krisjanis Karins i odlazeći holandski premijer Mark Rutte otvoreno teže dobijanju tog posla. Pri tome se Rutte uspio izboriti za poziciju favorita. On je, nakon Viktora Orbana, premijer s najdužim stažom u NATO-u i smatra se "sigurnijim" izborom od neke političarke ili političara sa Baltika, sve dok rat Moskve protiv Ukrajine dominira na dnevnom redu alijanse. Slobodoumna Kallas je jednako popularna koliko i polarizirajuća, a Karins skoro da nema podrške, iako je i on bivši premijer.

"Postoji osjećaj da bi neko iz baltičkih država na čelu NATO-a mogao biti na neki način kontraproduktivan, a ne od pomoći", rekla je Kristi Raik, zamjenica direktora Međunarodnog centra za odbranu i sigurnost u Talinu (Centre for Defence and Security). Ona sama pak ima drugačije mišljenje. "Teško je utvrditi u čemu bi tačno mogao biti problem, jer su odnosi sa Rusijom trenutno zamrznuti. U svakom slučaju, malo je vjerovatno da će u doglednoj budućnosti diplomatski odnosi biti obnovljeni."

U svakom slučaju, upadljivo je da je Rutte jedini kandidat o kojem su ambasadori NATO-a već diskutovali, otkrila je Lungesku. I to u neformalnom procesu koji se odvija paralelno sa savjetovanjem šefova država i naziva se "Deans Coffee". Na te razgovore o važnim temama ostalih 30 ambasadora poziva najstariji ambasador NATO-a, a trenutno je to hrvatski ambasador Mario Nobilo. "Postoje neke zemlje koje se još nisu odlučile, koliko je meni poznato", kaže Lungesku, "ali radi se na dogovoru" - o Rutteu.

Lista kandidata

Sve se to dešava iza kulisa, ali Kallas se ne ponaša kao da to ne primjećuje. Na jednom događaju u Sjedinjenim Američkim Državama u novembru, ona se javno našalila o očiglednoj devalvaciji kvaliteta koje su se ranije smatrale poželjnim kod generalnog sekretara.

"On bi svakako trebao dolaziti iz zemlje koja dva posto svog bruto domaćeg proizvoda izdvaja na odbranu. I bilo bi lijepo da je to žena", podsjetila je, a zatim se našalila: "Dakle, logično je da će to biti Mark Rutte". Publika se nasmijala, pomalo posramljena, a razočaranje Kallasove bilo je očigledno. Estonska potrošnja za odbranu će sljedeće godine premašiti tri posto bruto nacionalnog proizvoda, dok će Nizozemska jedva premašiti zadatih dva posto. Na pitanje da li i dalje želi da bude razmatrana za posao, kratko je odgovorila: "Da".

Kako bi moglo škrtarenje na izdvajanjima za vojsku biti prihvaćeno u SAD-u, uoči izbora čiji bi ishod za Evropu, kako kaže Ian Lesser, "mogao biti politički jako izazovan".

Kallas može ukazivati ​​na njen budžet za odbranu, ali Rutte bi mogao ubaciti u igru ​​ "asa u rukavu” (poput Trumpa): kada su se Rutte i Trump 2019. susreli u Bijeloj kući, viđeni su kako se šale i po ramenima tapšu jedan drugoga. "Mi smo tokom proteklih godina postali prijatelji", naglasio je Trump.

Ipak, još jedna prepreka za Ruttea?

Iako se očito želi usaglasiti oko izbora Ruttea, Holanđanin bi se mogao suočiti s preprekom oličenoj u Viktoru Orbanu, s kojim se posljednjih godina nekoliko puta sukobljavao i koji je već izrazio protivljenje za izbor Ruttea za generalnog sekretara NATO-a.

Posmatrači ne isključuju mogućnost da se u posljednjem trenutku pojavi kandidat koji ispunjava više neoficijelnih kriterija. „Ništa nije gotovo dok se sve ne odluči“, upozorava Lungesku. Ko god da pobijedi, kaže Kristi Raik: "To neće biti tako jednostavno. U svakom slučaju, mi kao Evropljani moramo da obezbijedimo da se SAD i dalje osjećaju odgovornima."

Samo jedno izgleda sigurno: Stoltenberg će izgubiti utrku da postane generalni sekretar NATO-a sa najdužim stažom. To je vrlo blizu, ali Holanđanin Joseph Luns bio je na toj funkciji 13 godina, od 1971. do 1984. godine.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu