Nasilje u porodici

«Bio je to strašan incident. Očuh je sa makazama nasrnuo na moju prijateljicu. Nije je doduše pogodio, ali sama činjenica da je posegnuo za makazama i krenuo na nju je užasavajuća. Ne znam. Mislim da je to grozno, kada se djeca tuku, kada roditelji njihovom glavom udaraju od zid i kada ih šamaraju.»

17-godišnja Moira često je svjedok nasilja, kojem su izloženi njeni prijatelji i prijateljice. Roditelji se ne ustručavaju da ih tuku, čak i kada je Moira kod njih u posjeti. Nasilje u porodici pojava je koja je prisutna u cijelom svijetu. U 90% slučajeva ne radi se o jednom izljevu bijesa već o nasilju, koje se stalno ponavlja.

Medjunarodne studije pokazuju da je nasilje u silaznoj formi. Roditelji udaraju dijete najčešće iz osjećaja bespomoćnosti a ne zbog toga što smatraju da je to provjerena pedagoška metoda. Iskustva medjutim pokazuju da djeca, koju tuku roditelji, pokazuju veći stepen agresivnosti u školi, gdje počinju da tuku svoje vršnjake. Istraživanje Instituta za borbu protiv kriminala u Donjoj Saksoniji tako je pokazalo da nasilje upravo nad muškom djecom pospješuje njihov razvoj u siledžije. Većina kriminalaca i prestupnika su imala teško djetinjstvo i loša iskustva sa roditeljima. To je začarani krug, smatra Dennis Hartmann, socijalni radnik iz Kelna.

«To je veliki problem za djecu i omladinu, oni to ne mogu da shvate, jer je to znak da ih njihovi roditelji ne prihvataju. Dosta je porodica, u kojima je nasilje jednostavno sastavni dio života. U mnogim familijama, u kojima ne dolazi do fizičkog pritiska, vidljiv je psihički pritisak. Jako je teško to djeci objasniti i pomoći im da to prerade. «

Kako da djeca shvate da se silom ne mogu riješiti konflikti, kada su kod njih kod kuće ili u njihovom virtuelnom svijetu, elektronske igre, video-klipovi i filmovi, u kojima se prikazuje nasilje, svakodnevnica. Nasilje u porodici povezano je sa nasiljem u društvu. Ono je puno veće u privatna četiri zida, dakle u kući nego izvan nje. Stoga američki istražitelji nasilja u porodici posmatraju familiju kao bojno polje. Tim prije što je nasilje u porodici za mnoge bilo i ostalo tabu. Iz srama i straha da potpuno izgubi roditelje samo nekolicina žrtava potraži pomoć. Stefanie Unsinn kao nastavnica u Kelnu, često susreće ovakve učenike:

«Oni imaju iskustva za Zavodom za omladinu i policijom. Kada se policija pojavi, nekako se stvari ponovo dovedu u red. Oni se naravno boje da roditelji budu kažnjeni, jer misle da su oni za to krivi. To je uvijek tako da se onaj, nad kojim se provodi nasilje osjeća za to krivim a ne počinilac koji zapravo vrši nasilje. «

Većina žrtava osjeća se odgovorna za svoje roditelje. Djeca, žrtve nasilja kasnije poprimaju ponašanje ili žrtve ili nasilnika. A to u kasnijem životnom dobu dovodi do ponavljanja situacije iz djetinjstva.