Narod i Zlatousti

U tom slučaju bi tamo danas hrlile đačke ekskurzije i klijentela tzv. arheološkog turizma. Stoga je krajnje vrijeme da se Vladi Federacije postavi pitanje zašto Vizionar, isti ili neki drugi, ne baci slučajan pogled na recimo, Fojničku rijeku. Stvar bi se dalje odvijala, piramidalno, ovako:

Vizionar bi ispričao priču o zatvorenim rudnicima zlata u Fojničkom kraju, o mapama koje se čuvaju u vatikanskom arhivu, o staroj fojničkoj sevdalinci Sve će to mila moja, otkriti Rimljanin, Iliri i Sas, koju je Bijelo dugme prepjevalo u slavnu baladu.

Onda bi Vizionar za plemenite i teške mentale u televizijskoj emisiji napao geologe da nemaju pojma, jer evo Fojnica leži na zlatu, a ljudi jedu krompir. Geolozi od struke i nauke pokušali bi objasniti da oni nemaju podatke, da se nije istraživalo, da se nije bušilo, da se nije analiziralo, da se nije ispitivalo, ali vizionar bi ostao neumoljiv: šta se ima bušiti i istraživati, kad se golim okom vidi da tu mora biti zlata. Pa bi poveo medije na neki Fojnički raščeprkani proplanak iz i odčeprkane paprati kao iz gnijezda izvadio komad neke mineralne stijene. Geolozi - oboljeli od miopije mozga - konstatovali bi da je to običan kamen, kakvih ima na svakoj stopi dinarskog pojasa, ali tu bi se izblamirali, jer: a) ne znaju da drevno ime tog planinskog lanca nije Dinara nego Kunara, o čemu svjedoči promjena vraćanje dinara u kunu, i b) jer se na satelitskom snimku tog minerala vide atomi koji ukazuju na moguće postojanje zlata u širem regionu Pogorelice.

Narod bi, normalno, više vjerovao američkim satelitima nego domaćim geolozima, a Vizionar bi onda pozvao omladinu i rudare da dobrovoljnim radnim akcijama dokažu sljepcima, antipatriotima, zlonamjernicima, neznalicama, zavidljivcima i sličnom grašku i buraniji, da njihov naučni podsmijeh nema veze sa stanjem na terenu. Istovremeno, pozvao bi unuke slavnih kopača zlata iz vremena Zlatne groznice, koji bi potvrdili da je teren oko Fojnice u dlaku isti kao teren oko Skagveja, prije 130 godina.

U novinama bi se pojavile slike s njegovog bloga, na kojima pozira ispred konzerviranih ostataka rudnika i nalazišta. Čas bi iza njega bile stijene kalifornijske, čas sibirske tundre, čas kanadske šumetine, čas urvine južnoafričke, a sve kako bi narod shvatio plemenitu poruku, da mi ovdje nismo šupak nego pupak svijeta (Kljusko), da smo povlaštena tačka na planeti, jedna od rijetkih zemalja koja budućnost ne vidi samo u tuđem nebu nego i u svom podzemlju.

Onda bi neki Fojničani batalili krompir i s motikama i ašovima krenuli u aurumlov, a neki bi odmahivali glavom i čekali da vide kome će se prvom gomolj pretvoriti u zlatno jaje. Na pitanja stranih televizijskih ekipa kopači i mještani slijegali bi ramenima, odmahivali glavom i širili ruke. Ali narod bi razumio da niko normalan neće pred kamerama priznati da je našao zlatan rudnik, i rizikovati da mu se s natovare na leđa i komšije, i rođaci i otmičari djece. Ni dobitnici binga ne slikaju se pred kamerama.

A (arheološki) rudarski turizam bi cvjetao. Gumene čizme, alat i sita iznajmljivali bi se kao skije i pancerice na Jahorini usred sezone. Vlasnici zemlje naplaćivali bi parcele na sat, ili na dan, ko za parkiranje automobila ko za kopanje zlata. Uz Mehanu, Šćit, 1001 noć i Kod Sumbe otvorili bi se Medžidija, Cekin, Talir, Dukat... Nikle bi na sve strane suvenirnice (vagice, dukati od sira, pakovani u zlatni staniol i kožne vrećice sa izvezenim slovima Au). Iz Fojnice bi za Sloveniju u kacama krenuo novi brend kiselog kupusa - Zlatarna zelje. Prodavale bi se rimske mape s ucrtanim nalazištima, dubrovačka pisma s opisima lokacija, franjevački izvještaji o prihodima rudnika; sve originalno i metodom rentgenske parapsihologije u Rusiji i Egiptu atestirano. Nezaposlenost bi otišla u minus, jer bi domaći svijet radio po dva ili više poslova.

A Vizionar bi organizovao naučno-populističke skupove (na temu Nije zlato sve što sija, radujem se majko i ja) i promovisao knjigu (štampanu uz finansijsku pomoć Kantona Sarajevo) Eldoradom za boljitak - Fojničko ekonomsko čudo. Načelnici općina i kantona čekali bi u redu pred njegovim šatorom da ih primi i baci jedan vizionarski pogled i na njihove nerazvijene krajeve. Zašto, naprimjer, ne bi ljudi saznali da je voda u Kljuškom blatu ljekovita za aute. Od jednog pranja motor bolje radi, jače vuče, a prema satelitskim snimcima nekoliko auspuha je sasvim zamladilo. Ko normalan ne bi kresnuo svoju harabatiju, i ako treba na felgama, krenuo u osvajanje sreće?

Politici bez vizije koristan je svaki vizionar. A ovom narodu, više nego ijednom drugom, čini se, pun je klinac stručnjaka koji ništa ne znaju. Pun mu je klinac doktora medicine koja ne liječi od neizlječivih bolesti, pun mu je klinac doktora prava koje ne donosi pravdu, pun im je klinac doktora ekonomije koja proizvodi umjesto da rješava krizu. Najzad, nisu li guslari stariji od naučnika?!

Gusla nas je održala, njojzi hvala

Nije korist od guslanja mala,

Šta je Tesla spram Budale Tala,

Više vrijedi jedna dobra priča

Neg hiljadu naučnih otkrića.

Jer naš narod od davnina znade,

Jači vlada, pamet valja klade.

Nije lažov koji dobro zbori.

Kad je dernek nek i hala gori!

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur.: A. Slanjankić