"Napetosti u Asadovom taboru"

DW: Rusija i Turska su posredovale u postizanju primirja između Asadovog režima i pobunjenika. Kako ocjenjujete ovaj dogovor? 

Omid Nouripour: Postoje dva pozitivna aspekta. Prvi: svaki minut u kojem se ne puca je dobar minut za Siriju. Drugo: kod ranijih dogovora o primirju često nije bivalo jasno, na koje se grupe primirje odnosi a na koje ne. Sada su poznati izuzeci: protiv džihadističkih grupa Džabhat Fatah al Šam i Islamske države će se i dalje ratovati. Tako da to pojednostavljuje procjenu održivosti i trajanja sporazuma. Ali, uz svu radost zbog ovog oduška, to je sve još daleko do mirovnih pregovora ili nacionalnog pomirenja. Tako da, bez obzira što se ovakav razvoj događaja može samo pozdraviti, ne treba gajiti iluzije.

Šta bi bilo neophodno za održivo primirje?

Ujedinjene nacije moraju postati perjanica pregovora. Specijalni povjerenik UN-a, Staffan de Mistura je jedini koji tu može da ima neutralnu ulogu. Tako da bi vođenje pregovora trebalo povjeriti njemu. Ako bi primirje potrajalo duže od nekoliko dana, što bi već bio ogroman uspjeh, onda bi od centralne važnosti bilo da to dovede do političkog procesa koji bi zaista vodio ka mirovnim pregovorima. Naravno da se onda odmah postavlja pitanje prelazne vlade i mehanizma predaje vlasti - na primjer održavanjem izbora. Postavlja se i pitanje kako bi moglo da izgleda nacionalno pomirenje. I sve to bi morale da obavljaju Ujedinjene nacije a ne Rusi ili Iranci.

Pitanje je i da li te dvije zemlje to uopšte žele.

Ne bi trebalo potcijeniti napetosti unutar samog Asadovog tabora. Bilo je mnogo situacija kada su iz obje vlade stizala potpuno različita objašnjenja, dijelom protivrječna. I Rusi i Iranci se u mnogome očigledno ne slažu. Međunarodna zajednica je u Siriji iza sebe ostavila vakum koji je alijansa okupljena oko Asada popunila bombama. Činjenica je takođe da džihadizam u Rusiji ima jako unutrašnjopolitičko dejstvo. Ne vjerujem da Rusija ima interesa da, grčevito se držeći Asada koji je sinonim za kasetne bombe, hemijsko oružje i uništene gradove, poveća problem džihadizma i na Kavkazu. Zbog toga smatram da će se Rusi u dogledno vrijeme rastati od Asada.

Pored problema sa Asadovim režimom, u Siriji ali ne samo tamo, postoji i problem džihadizma. Kako se nositi s tim?

Mi moramo da shvatimo da imamo posla sa idejom. A Islamska država je zastupnik te ideje. I ako pobijedimo Islamsku državu u Siriji i Iraku, mi time još nismo riješili problem. Mora se poći od toga da sunitima treba dati perspektivu, odnosno nadu da u obje zemlje mogu da prežive. Razlika u političkom pristupu se vidi u Iraku na primjerima Tikrita i Faludže. Nakon osvajanja Tikrita pokušalo se prvo opskrbljivanje vodom i električnom energijom. Istina da tamo ima još uvijek gomila problema ali mnogi ljudi su se već vratili. Tamo je djelimično mirno. Faludža je u borbi za osvajanje i akcijama šiitskih paravojnih fromacija uništena 85 dosto. Ako onda Faludža treba da bude primjer kako se pobjeđuje IS onda tako povećavamo džihadistički problem. Vidjeli smo Alep. Jedini koji se tamo smiju u kameru su džihadisti, koji pomažu ljudima u istočnom Alepu. Druge humanitarne radnike skoro da nismo ni vidjeli. 

Kako onda nastupati u takvim okolnostima protiv IS-a?

IS je za mnoge veoma atraktivna organizacija. Oni su logističkom podrškom i sa mnogo novca uspjeli mnogo više nego Al Kaida. Pri tom je više nego jasno da je njihova ideologija nihilistička. Džihadisti će se pozabaviti asimetričnim konforntacijama sa našim društvom, ali i unutar samog društva. Mi bismo morali da shvatimo da se ovdje ne radi o konfrontaciji samo sa jednom organizacijom. Mnogo više bismo morali da uradimo na tom da učinimo otpornim našu djecu na takve ideologije. Oni ne smiju da podlegnu ubjeđenju da se samo mračni džihadisti zalažu za svoje ljude. Uz to takođe ide i to da njemačka kancelarka Angela Merkel ne telefonira nakon napada u Berlinu samo sa predsjednikom Tunisa kako bi mu kazala da treba da primi nazad svoje kriminalce; već treba da telefonira i sa saudijskim kraljem kako njegova zemlja ne bi više finansirala selefijske grupe širom svijeta. Jer, selefizam je prelazna faza ka džihadizmu.

Džihadizam je mnogo ljudi natjerao u bijeg. Kako Njemačka može da djeluje preventivno?

Mi se svi moramo prvo založiti za to da ljudi niotkuda ne treba da bježe. Želio bih da navedem dva primjera. Prvi je Libija. Nakon svrgavanja Gadafija je gomila konvencionalnog oružja, koja je skladištena u njegovo vrijeme, završila u rukama građana; što je u velikom dijelu i omogućilo rat. Neko je to oružje jednom prodao - a među njima je bila takođe i Njemačka. Tako da ovo pitanje ide i na adresu Zapada i njegove isporuke oružja, i to se upravo mora naglasiti i zbog toga što želimo da spriječimo da ljudi bježe iz određenih zemalja.

Drugi primjer je Sirija. Posljednji pregovori su se odvijali u potpunosti bez prisustva Evropljana. Evropljanima je stavljeno do znanja da nisu potrebni, odnosno ispali su u potpunosti iz igre kada je Sirija u pitanju jer nisu u stanju da govore jednim, zajedničkim glasom. I onda ne treba da se čudimo što više nemamo uticaj na događaje u Siriji, a tamošnja događanja su naravno u neposrednoj vezi sa valom izbjeglica. To je takođe u vezi s tim što pojedine zemlje isporučuju oružje pobunjeničkim grupama a druge Asadu. Tako da ukoliko želimo djelotvornu spoljnu politiku moramo se povezati na evropskom nivou. Kao pojedinačne države mi Evropljani smo suviše mali.

 

Omid Nouripour je poslanik Zelenih i portparol za spoljnu politiku te partije.