Najveća izraelska vlada svih vremena | Politika | DW | 24.05.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Najveća izraelska vlada svih vremena

Nakon više od 500 dana i izlaska na izbore tri puta Izrael konačno ima novu vladu. Hoće li koalicija Likuda i Bijelo-plavih donijeti željenu stabilnost? Vjerojatno samo za Benjamina Netanjahua, smatra Peter Philipp.

Američki državni tajnik Mike Pompeo (l) dočekuje vođu Plavo-bijelih Benny Gantza (d) u Jeruzalemu

Američki državni tajnik Mike Pompeo (l) dočekuje vođu Plavo-bijelih Benny Gantza (d) u Jeruzalemu

Slika je govorila mnogo: Američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo u u orijentalnom stilu uređenom dvorištu američkog veleposlanstva u Jeruzalemu i na velikoj – ne koronom, već odanošću diktiranoj – distanci naklon izraelskog bivšeg generala i dosadašnjeg vođe opozicije Benny-ja Gantza. Manje od četiri dana prije nego što je službeno imenovan ministrom odbrane i godinu i pol prije nego što zamijeni Netanjahua na mjestu premijera.

Pompeova kratka posjeta Izraelu je bila i ostaje za mnoge zagonetka. Zvanični razlog za nju nije naveden, drugih ciljeva putovanja nije bilo. Dakle on je očigledno želio demonstrirati podršku Washingtona razvoju političke situacije u Izraelu. Čak i ako više nije imao vremena prisustvovati polaganju zakletve nove vlade i pri tome biti svjedok okončanja krize vlade koja je trajala više od 500 dana pri čemu čak nitri puta održani izbori nisu donijeli jasan rezultat.

Kod birača već otpisan

Benny Gantz ne samo da sebi nije učinio uslugu servilnim pozdravom Miku Pompeu. Većina njegovih birača ga je vjerojatno već otpisala: od kako je koncem 2018. godine aktivno stupio u politiku njegov proklamirani cilj je bio skinuti Netanjahua sa vlasti. A sada? Sada je on partner omraženom vođi Likuda i garant za to da Netanjahu zadrži svoju vlast i da je još više može proširiti.

Unatoč teškim vremenima koja ga očekuju: Primjerice kada u nedjelju 24. maja započne dugo očekivani proces protiv njega pod optužbom za korupciju

Peter Philipp

Peter Philipp

Kada bi sada bili održani izbori Plavo-bijeli, stranački savez na čijem je čelu Gantz, bi najvjerojatnije nestao u beznačajnosti nakon što se zbog spremnosti na koaliranje sa Netanjahuom ionako već raspao. A Netanjahu bi se mogao predstaviti kao jasan pobjednik: ojačan desničarskim grupama i poslanicima koji su dozvolili da ih on vrbuje i za to također bogato nagradi. Ono što dolazi do izražaja u najvećoj vladi od osnivanja Izraela 1948. godine je sljedeće: 34 ministra i 16 potpredsjednika dijele posao. Ili ljute jedni druge pri tome. Neovisno od troškova jednog takvog prenapuhanog aparata vjerojatno je Netanjahuova taktika bila da upravo preletače nagradi funkcijama. Jer bi mu oni bili više zahvalni od partijskih prijatelja u vlastitim redovima.

Kada su se Netanjahu i Ganz kratko prije Uskrsa dogovorili o suradnji onda je bilo riječi o vladi nacionalnog jedinstva kao izrazu hitne nevolje jer su obje strane očito vjerovale da jednu takvu koaliciju mogu samo tako prodati: Vanredno stanje zbog pandemije korone mora ubijediti građane, smatrali su. U međuvremenu se govori samo o "vladi nacionalnog jedinstva" i čak i rotacija na vrhu, koja je na početku snažno naglašavana, sada se još samo rijetko spominje. Ona doduše nije sklonjena sa dnevnog reda, ali postoji velika sumnja da li će Netanjahu zaista nakon 18 mjeseci predati dužnost Gantzu.

Slijedi li aneksija Zapadne obale?

Ostaje jedna tema koja je u Netanjahuvom petom po redu govor u povodu preuzimanja premijerske dužnosti doduše bila pomenuta tek na petom mjestu, ali je vjerojatno bila glavni razlog Pompeove iznenadne posjete: Netanjahuova namjera da po mogućnosti uskoro pripoji u Šestodnevnom ratu 1967. okupirane velike dijelove Zapadne obale. Premijer zna da on pri tome principijelno uživa podršku američkog predsjednika Trumpa, ali nedavno je morao strahovati od gubitka potpore Bijele kuće.

Trump je napravio određeni "preliminarni posao" priznanjem aneksije sirijske Golanske visoravni kao međunarodnopravno dopuštene i također i premještanjem američke ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem čiji status nije razjašnjen od 1948. godine. On je i u svom navodnom Mirovnom planu za Bliski istok govorio o proširenju izraelskog suvereniteta na jevrejska naselja na Zapadnoj obali. Zbog sve veće kritike u SAD-u u vezi s tim pitanjem i prije svega zbog korona politike američkog predsjednika Washington u međuvremenu usporava: Izrael o tome odlučuje sam. No važno je da o tome razgovara sa Palestincima i postigne suglasnost, poruka je iz Washingtona.

Otpor u brojnim dijelovima svijeta

Svima je jasno da se to neće dogoditi: Palestinci odbijaju takve razgovore, jer bi se u protivnom morali odreći ideje o vlastitoj državi, koja je također međunarodno tražena. Jordanski kralj Abdullah II je još jednom upozorio da bi aneksija dijela ili cijele Zapadne obale mogla ozbiljno ugroziti mirovni ugovor njegove zemlje s Izraelom iz 1994. godine. Zbližavanje Izraela s arapskim državama proizvođačima nafte bi bilo ugroženo, kao i odnosi Izraela s drugim zemljama: Kina je već izrazila kritike, a EU čak razmatra sankcije protiv Izraela.

Netanjahu je do sada radio tako kao da ga ništa slično ne može odvući od njegovog plana. No i njemu mora biti jasno da Izrael sebi to zapravo ne može priuštiti. Stoga je i Benny Gantz sebe glatko mogao poštedjeti klanjanja pred američkim ministrom vanjskih poslova Pompeom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android