Najteža godina (do sada) za EU

Još početkom prosinca izgledalo je kao da će Evropska unija u novu godinu ući podjeljenija nego ikad. Ali onda je na posljednjem summitu EU-a ipak zamijećen nov zajednički optimizam. Eurozona nije tako labilna kao što je bila na početku godine, premda još uvijek ima mnogo problema koje treba riješiti. Dužnička kriza je u 2012. bila sveprisutna tema koja je istodobno sve ostalo gurala u pozadinu: građanski rat u Siriji, zaoštravanje sukoba na Bliskom istoku, prevrate u Egiptu, EU je zamijetila samo krajičkom oka.

Čak i za važna pitanja poput evropske integracije Srbije i ostalih država bivše Jugoslavije, Unija jedva da je smogla snage i pozornosti. Hrvatska će, doduše, vrlo brzo postati članica. No, na posljednjem je summitu njemačka kancelarka Angela Merkel čak izričito rekla da još „nije vrijeme“ za početak pregovora sa Srbijom jer „su pooštreni kriteriji na području ekonomije i tržišnog natjecanja“. Sve je podređeno zadaći učvršćivanja monetarne unije.

Kataklizmička atmosfera

Neke stvari govore u prilog tome da je kriza ove godine dosegla vrhunac te da je on sada iza nas. A ako želimo točno odrediti kada je to ona bila na vrhuncu, možemo reći da je to najvjerojatnije bilo u proljeće. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso tada je upozorio:

"Evropi su potrebni lideri i evropski orijentirani građani. Evropski projekt i njegove tekovine nisu nužno ireverzibilni."

A predsjednik Evropskog parlamenta Martin Schulz visoku nezaposlenost mladih nazvao je sramotom koja iz temelja uništava europsku demokraciju. Vladala je kataklizmička atmosfera i bilo je onih koji su predviđali skorašnji kraj eura.

Razmatranja o istupanju Grčke

Zemlja na koju se još uvijek odnosi većina upozorenja, pritužbi i nada je Grčka. Tamo se primjenjuje već drugi paket pomoći. Privatni vjerovnici odrekli su se dijela svojih potraživanja, međutim, zajmodavci su ipak morali pričekati jesen da bi vidjeli paket reformi i mjera štednje koji smatraju vjerodostojnim.

Unijin povjerenik za zajedničku valutu Olli Rehn jednom je lapidarno izjavio:

„Ta zemlja je jedno desetljeće sustavno živjela iznad svojih mogućnosti. Grčka je i bez programa pomoći već prije nekoliko godina morala provesti brojne reforme."

Zahtjevi da Atena napusti eurozonu u proljeće nisu pristizali samo iz Njemačke. Austrijska ministrica financija Maria Fekter Grčkoj je u svibnju čak savjetovala da istupi iz Europske unije:

"Ne može se istupiti iz eurozone, ali može iz EU. Onda bi Grčka mogla ponovo podnijeti zahtjev za članstvo, pa bismo točno vidjeli je li uopće spremna za članstvo“, rekla je Fekter aludirajući na to da je Grčka ranije lažirala statistike kako bi joj bio odobren pristup eurozoni.

ECB smiruje situaciju

No, politika za spas eura u ljeto se radikalno promijenila. Mario Draghi, predsjednik Evropske središnje banke (ESB), iznenada je najavio da će kupovati obveznice država pogođenih krizom – u slučajevima nužde i bez ograničenja – kako bi se smanjilo njihovo kamatno opterećenje. Za predsjednika Njemačke središnje banke Jensa Weidmanna ovo je i dan danas najveći grijeh. Drugi, pak, u tom potezu vide spasonosnu mjeru koju političari dosad nisu htjeli provesti.

Već na summitu EU u srpnju postalo je jasno da su mišljenja podijeljena. Novi francuski predsjednik François Hollande i talijanski premijer Mario Monti zajednički su se izborili za ublažavanje dotadašnjih strogih mjera štednje. Njemačka kancelarka nakon summita je u više navrata predstavljana kao gubitnica. Atmosfera je bila hladna. Rebecca Harms iz kluba zastupnika stranke Zelenih u njemačkom parlamentu, zaključila je:

„Dok god se raspravlja o tome je li gospođa Merkel pala, je li pobijedio Hollande ili Monti, juriša li Jug na Sjever ili obrnuto, smatram da nismo na dobrom putu za izlazak iz europske krize.“

Osjećaj zajedničke sudbine

Atmosferu nije popravila ni Nobelova nagrada za mir koja je dodijeljena Uniji. Naprotiv, strasti su se još jednom pošteno raspirile u studenom jer nije postignut niti dogovor o proračunu EU, niti o novom paketu pomoći Grčkoj, niti o smjeru buduće politike za spas eura. No, u posljednjim tjednima svima je postalo jasno da se nalaze u istom čamcu. Na kraju godine postignut je konsenzus oko jednog ključnog pitanja i po tome se situacija razlikuje od one na početku godine: naime, svi se slažu da do raspada eurozone ne smije doći, da nijedna zemlja iz nje ne smije istupiti, čak niti po cijenu dugoročnih programa direktne financijske pomoći manje stabilnim državama.

Ipak, zemlje koje primaju pomoć imaju obvezu provođenja reformi. Kancelarka Merkel u jednom je svom govoru, koji je ove jeseni održala u Bruxellesu, rekla kako bez ovih zajedničkih nastojanja u opasnosti nije samo euro. Bez njih, smatra Merkel, Evropa bi zaostala za drugim regijama u svijetu:

„Evropa se mora promijeniti. Ako jednostavno zatvorimo oči pred onim što se dešava u drugim dijelovima svijeta, nećemo zajednički moći osigurati prosperitet budućim generacijama.“

Ova međusobna ovisnost ne sviđa se svakome. No, osjećaj da svi dijele zajedničku sudbinu tijekom 2012. godine znatno se pojačao.

Autori: Christoph Hasselbach / Marko Bašić

Odgovorni urednici: Azer Slanjankić / Marina Martinović