Nagorno-Karabah: Život u ruševinama i nužnom smještaju | Politika | DW | 29.10.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Reportaža

Nagorno-Karabah: Život u ruševinama i nužnom smještaju

U ratu oko Nagorno-Karabaha ubijeno je na desetke civila na armenskoj i azerbejdžanskoj strani, brojni su izbjegli s tog područja. Najviše ispaštaju civili. Iz Barde u Azerbejdžanu, javlja se naša reporterka Julia Hahn.

Vatra skoro da nije poštedjela ništa od starog života Ilgara Farzalieyevsa. Srebreno posuđe u kuhinji, čaše, obiteljska fotografije. Spaljena sjećanja. Početkom oktobra je raketa pogodila njegovu kuću, kaže on.

Mjesto, na kojem je živio 35 godina, je izgorjelo do zidova. Sada stoji u sobi koja je nekoć bila hodnik i bespomoćno se osvrće.

"Naša cijela porodica je bila ovdje. Gledali smo televiziju kada je u dvorištu došlo do eksplozije", kaže on. "Pobjegli smo i nazvali vatrogasce. No kada su došli već je bilo kasno", nastavlja.
Ilgar Farzaliyev živi u azerbejdžanskom gradiću Barda, udaljenom oko 20 kilometara od linije fronta u Nagorno-Karabahu. Ubijeđen je da je Armenija odgovorna za napad na njegov dom. Susjedna zemlja je proteklih sedmica ciljano bombardirala mnoge civile u području, kaže on.

To međutim - neovisno - nije moguće provjeriti. 

Ilgar Farzaliyev

Ilgar Farzaliyev

Od konca septembra Armenija i Azerbejdžan ponovo vode rat oko Nagorno-Karabaha. Prema međunarodnom pravu region pripada Azerbejdžanu, ali on je ipak pod kontrolom armenskih separatista. Obje strane izvještavaju o vojnim uspjesima i obje strane optužuju jedna drugu za započinjanje sukoba i namjerno napada područja u kojem žive civili.

Dva primirja u kojima je posredovala Rusija su već propala. I treće primirje, dogovoreno u Washingtonu, ne slovi da ima izgleda. Broj ubijenih civila nakon mjesec dana iznosi više od 100. Više od 970 vojnika je, prema navodima armenskih vlasti, već izgubilo život. Azerbejdžan do sada nije objavio podatke o gubicima u redovima svojih oružanih snaga.

Rat slika

Rat oko Nagorno-Karabaha je i borba za tumačenje sukoba. Obje vlade pokušavaju preko društvenih mreža i televizijskih snimaka skrenuti raspoloženje u vlastitu korist. 

Uništena kuća Ilgara Farzaliyeva

Uništena kuća Ilgara Farzaliyeva

U autoritarnom Azerbejdžanu je sloboda mišljenja masovno ograničena, kritiziraju organizacije za zaštitu ljudskih prava. Trenutno tamo važi ratno pravo. Od 21 sat do šest ujutro u cijeloj zemlji važi policijski sat. Internet stalno biva usporen, a na snazi su strogi propisi o cenzuri.

Twitter, Facebook i Messenger su blokirani. Propaganda i ratna retorika određuju svakodnevnicu. Inozemni novinari se u blizini linije fronta ne mogu slobodno kretati. Oni vide samo ono što im azerbejdžanske vlasti dozvole.

Primjerice Srednja škola broj 6 u Bardi. Djeca, koja se igraju loptom ispred zgrade, trenutno nemaju odmor. Oni su izbjeglice. Od početka borbi prije mjesec dana školske učionice su se pretvorile u smještaj za više od 100 porodica. Većina ih dolazi iz susjednog grada Tartara, koji se nalazi direkno na liniji fronta. Tamo se armenijske i azerbejdžanske trupe već sedmica međusobno gađaju artiljerijom.

Brojni stanovnici Tartara su zbog toga napustili svoje kuće i potražili sigurnost na drugom mjestu. Neki su pak još uvijek tamo u podrumima.

Stari konflikt, nove borbe

Tupi odjeci artiljerijske pucnjave se mogu čuti do školskog igrališta u Bardi. Odmah na ulazu u školu djeca polažu crvene karanfile ispred crno-bijele fotografije. Tu je spomenik azerbejdžanskom vojniku koji je poginuo u ratu za Nagorno-Karabah prije skoro 30 godina. Tada, nakon raspada Sovjetskog saveza, Azerbejdžan je izgubio kontrolu na područjem.

1994. godine je Organizacija za sigurnost i suradnju (OSCE), pod predsjedavanjem Francuske, SAD i Rusije, postigla krhko primirje. No ipak nije uspjela pronaći dugoročno rješenje za ovaj teritorijalni sukob.

Škola u koju su smještene izbjeglice

Škola u kojoj su smještene izbjeglice

Svi ovdje u školi u Bardi su ubijeđeni da njihova vojska vodi pravednu borbu. I Musella Musayeva, zamjenica direktora škole. Ona ne vjeruje da se i armenski civili napadaju, te da i tamo ima mnogo mrtvih i izbjeglica. "Ne znam šta se dešava na armenskoj strani, znam samo šta mi vidimo na televiziji", kaže Musayeva.

"No ja sam ubijeđena da će Armenija izgubiti. Oni bi se trebali povući. Mi se ne borimo da zauzemo armenijski teritorij, mi želimo natrag ono što nama pripada", kaže ona. 

Oružano nasilje umjesto diplomatije

Slično to vidi i Zabil Aliyev. On je već nekoliko sedmica u školi. Sa suprugom Nahidom i troje unučadi. I oni dolaze iz Tartara. Sada žive ovdje gdje se normalno održava nastava. Na školskim klupama su šolje i tanjuri.

"Brinem se za djevojčice. Bile su jako uplašene kada su počele borbe", kaže Aliyev dok posmatra djecu. "Odakle će one znati šta su eksplozije? One su trebale ići u školu, imati nastavu. A ne učiti kako zvuče bombe i rakete", kaže on.

On ne vjeruje u primirje i diplomatske pregovore. Njegov imenjak, azerbejdžanski predsjednik, se i dalje oslanja na napredak svoje vojske. "Niko ne može zaustaviti našu odlučnost", rekao je Illham Aliyev u razgovoru sa viskorangiranim generalima oružanih snaga. Neprijatelj će biti potisnut dok se na vrati Nagorno-Karabah, rekao je on.

Šta rat znači za civile na obje strane, među njima i za izbjeglice u školu u Bardi, niko ne može reći: Da li će se moći vratiti kući il će i ovdje uskoro postatiti opasno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android