1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Na vjenčanje uz prijetnju smrću

Silke Engel19. mart 2008

Mlade djevojke iz useljeničkih zemalja, koje pohađaju britanske škole, često nestanu bez traga. Razlog: Roditelji ih vode u inostranstvo i prisilno udaju. One, koje se pobune, bivaju ubijene.

https://p.dw.com/p/DRCP
Djevojke se na prisilno vjenčanje šalju u inostranstvo
Djevojke se na prisilno vjenčanje šalju u inostranstvoFoto: Ingrid Meyerhöfer

Faisal je već godinama u bijegu i krije se od roditelja. Ni na jednoj adresi se ne zadržava duže od 7 mjeseci. Faisal je smrtno uplašena. Promijenila je ime. I glas joj je promijenjen. Ako je otac uhvati, ubiće je.

Faisal je trebala doživjeti istu sudbinu, koju svake godine u Velikoj Britaniji doživljava 4000 mladih djevojaka. Odjednom ona više nije smjela u školu, iako je trebala da polaže ispite. Otac ju je zatvorio u jednu sobu. Bio je to kućni pritvor. Čula je kako njeni roditelji diskutuju o udaji u Pakistanu za nekog njoj nepoznatog mladića. Jednog poslijepodneva njena sestra je zaboravila zaključati mračnu sobicu i Faisal se odlučila na bijeg. Svi, koji su ikada imali bilo kakav kontakt s njom, dobili su prijetnje. Njen otac ili njegovi unajmljeni gangsteri nisu prezali ni da upere pištolj u njenog tadašnjeg mladića:

"Stalno mi je stavljao pištolj pod nos. Ubiću te, vikao je. Likvidiraću te na licu mjesta, ako mi ne kažeš gdje je Faisal. Ali je nisam znao gdje je ona."

Svakog mjeseca 300 poziva uplašenih djevojaka

Mlade djevojke se ili prisiljavaju na udaju ili im prijeti ubistvo. Najmanje 12 djevojaka godišnje smrtno strada na ovakav način. Riječ je o takozvanom ubistvu iz časti. Centar za žrtve kućnog terora u britanskom gradu Darby ima pune ruke posla. Voditeljica ovog centra kaže:

"Svaki mjesec u ovaj centar pristigne oko 300 poziva uplašenih djevojaka. Među njima je 7 do 12 slučajeva prinudne udaje. Njihove familije se ponašaju kao psi-tragači. Unajmljuju profesionalce i podmićuju ljude, koji rade u bankama, socijalnim osiguranjima ili čak i u policiji, kako bi saznali novu adresu njihove kćerke. Oni svugdje nađu pomagače, među bijelcima, crncima ili azijatima."

Britanske vlasti pokušavaju da razbiju zid šutnje

Priče jadnih djevojaka su slične. Sve isprebijane na mrtvo ime, jer je način života koji su vodile bio previše zapadnjački, jer su imale momka ili odbijale prisilnu udaju. Britanska policija uzdržava se od uplitanja, iz straha da bi mogla biti optužena za rasizam. Ali ni u školama niko ne traži nestale djevojke, niti se kod njihovih roditelja o njima raspituje.

Zid ćutnje sada treba biti prekinut i to objavljivanjem izvještaja britanskog Ministarstva unutrašnjih poslova. Autori izvještaja predlažu uvođenje kodeksa časti za profesore, učenike i policiju, koji bi ih obavezivao da nestanak djevojaka iz škola, prijave nadležnim britanskim vlastima.