Na tragu zločina - slučaj Motasadek
16. oktobar 2018
Vjetrovit septembarski dan u Hamburgu. Saobraćaj se valja Štajndamom, bulevarom nedaleko od željezničke stanice, uz povremene provale oblaka. Broj 103 je lako previdjeti – kao i neupadljivu poslovnu zgradu na kojoj se on nalazi. Tu je ranije bila ozloglašena džamija Al Kuds, u kojoj su se molili članovi tzv. Hamburške terorističke ćelije, kasnije optuženi kao teroristi koji su 11. septembra 2001. izveli napade putničkim avionima u Njujorku. Poslije napada, simpatizeri napadača su odlazili na hodočašće u tu džamiju, htjeli da kleče na istom tepihu kao i „pilot smrti" Mohamed Ata, koji je, prema rezultatima istrage FBI i tajnih službi SAD, upravljao avionom „Ameriken erlajnza" usmjerivši ga u jednu od kula-bliznakinja Svjetskog trgovinskog centra. Bio je to početak besprimjerne serije terorističkih napada.
Dobar zatvorenik
I danas se u radnjama u blizini prodaju nikabi, kaftani i karte za Meku. Na plakatima se poziva na otpor inicijativi da se djevojčicama zabrani nošenje hidžaba. Ali, na broju 103 se više niko ne moli. Tamo je sada vijetnamski restoran. Džamija Al Kuds je zatvorena 2010. Kao stjecište radikalnih islamista bila je vlastima trn u oku. Hamburški senator za unutrašnje poslove je zatvorio to poglavlje uz primjedbu da je „toj napasti sada došao kraj".
U toj džamiji se inače molio i Munir el Motasadek. On je uhapšen krajem 2001. i kao pomagač napadača od 11. septembra osuđen na 15 godina zatvora. Kaznu je odslužio u zatvoru „Santa Fu", kako Hamburžani zovu zgradu od tamnocrvene opeke u gradskoj četvrti Fulsbitelu. Insajderi javljaju da se Motasadek u zatvoru ponašao korektno, da je bio ljubazan i učtiv, miran tip. Tamo je završio i studije eletrotehnike; to je i bio razlog zbog kojeg se sredinom 90-ih upisao kao student Tehničkog univerziteta. Dobar univerzitet, koji je raširenih ruku primao studente iz inostranstva.
„Djelovao iz pozadine"
Istraga kaže da je tamo Motasadek upoznao Egipćana Mohameda el Amira, poznatijeg kao Mohameda Atu, kasnije optuženog kao jednog od glavnih vinovnika pomenutih terorističkih napada. Motasadek se sprijateljio sa Atom, pa je čak potpisao i njegov testament. U Hamburgu je studirao i Marvan al Šehi, za kojeg se navodi da je pilotirao avionom koji je udario u Južnu kulu STO. U grupu koja je nazvana „Hamburška ćelija" spadaju i „pilot smrti" Zijad Džarah kao i Ramzi Binalšib, trenutno zatočen u logoru SAD Gvantanamo na Kubi.
Svi oni su se, kako se dalje navodi, zajedno radikalizovali, obučavali za rukovanje oružjem u logorima Al Kaide u Avganistanu; Motasadek je u maju 2000. putovao u Avganistan; vodstvo Al Kaide oko Osame bin Ladena je neke od „hamburških studenata" izabralo da izvrše napade putničkim avionima; Motasadek nije bio među njima, već je djelovao iz pozadine. Za njemačko pravosuđe i to ima posebnu težinu, pa je poslije hapšenja u novembru 2001. protiv njega podignuta optužnica zbog članstva u terorističkoj grupi te saučesništva u ubistvu više od 3.000 osoba – toliko ljudi je poginulo u napadima na kule-bliznakinje STO u Njujorku kao i na Pentagon, te u avionu koji je, prema navodima istrage, takođe letio ka Pentagonu, ali se srušio na jednu poljanu u Pensilvaniji, nakon što su putnici pokušali da savladaju otmičare.
Tanki dokazi?
Sudije su bile ubijeđene da je Motasadek znao da se planiraju „veliki samoubilački napadi avionima" – kao što to piše u presudi Višeg pokrajinskog suda u Hamburgu – ali da nije imao uvid u detalje. No, sudije su navele da je on krio mjesto boravka kasnijih atentatora dok su završavali pilotske kurseve u SAD, da je primao i slao njihovu poštu i uplaćivao doznake. Tako je pomagao u pripremama za napade, iako je bio „na donjem mjestu u hijerarhiji", kako to piše u presudi.
Suđenje Motasadeku je izazvalo veliko interesovanje. Bilo je to prvo suđenje u svijetu u vezi sa napadima od 11. septembra 2001, i bilo je komplikovano. Procjene podnijetih dokaznih materijala su se maksimalno razilazile: Motasadekovi advokati su smatrali svog klijenta nevinim a državno tužilaštvo je u njemu vidjelo pomagača terorista. Jedan od advokata, koji i dalje tvrdi da je njegov štićenik nevin, rekao je da ga taj slučaj progoni i danas. Novinari koji su pratili suđenje ocjenjuju da su dokazi Motasadekove krivice bili tanki. U aprilu 2004. Motasadek je privremeno pušten iz istražnog zatvora, pod strogim uslovima, a fotografije na kojima se vidi kako nasmijan napušta sudnicu obišle su svijet. Vlada SAD je reagovala ogorčeno; jedna portparolka Ministarstva spoljnih poslova je rekla da je Motasadek „opasan tip".
Bio je šokiran kada je čuo za napade
Motasadek nikada nije poricao da je bio u prijateljskom odnosu sa napadačima i da se starao o nekim njihovim obavezama, ali tvrdi da ništa nije znao o planovima za napade. Nije odgovorio na upit DW da dâ intervju, ali je 2009. dugo razgovarao sa irskim novinarom i piscem Entonijem Samersom, koji je o tome potom dao intervju za DW. U intervjuu za Samersa, koji još nije objavljen, Motasadek je između ostalog rekao: „Proglašavanje nevine osobe odgovornom za neku stvar, ne pomaže nikome – ni onima koji su umrli, ni njihovim porodicama, ni istini".
Samers je knjigu: „Jedanaesti dan: kompletna priča o 11. septembru", napisao zajedno sa Robinom Svanom. Knjiga je 2012. predložena za Pulicerovu nagradu. U okviru svog istraživanja, Samers je više sati razgovarao sa Motasadekom u zatvoru u Fulsbitelu. Ovaj mu je rekao da je bio šokiran kada je čuo za napade, te da je dva dana kasnije vidio slike svojih prijatelja na televiziji: „I tada je šok bio još veći".
Ugledan među vehabijama
Poslije višegodišnjeg suđenja, u januaru 2007. je donešena konačna i neoboriva presuda: 15 godina zatvora zbog učešća u terorističkoj grupi i saučesništvu u ubistvu 246 osoba – toliko je ljudi, naime, bilo u četiri aviona kojima su, kako su prenijeli istražitelji, izvršeni napadi. Sudije su zaključile da je optuženi radio s predumišljajem. Naložile su i da se Motasadek poslije odsluženja kazne protjera u svoj rodni Maroko. Na njemačko tlo on poslije toga neće smjeti da stupi prije 2064. godine.
U zatvoru se Motasadek kao i obično molio pet puta na dan i živio po svim vjerskim pravilima: „Bez moje vjere, neko kao ja bi se ubio", rekao je u razgovoru sa novinarom Samersom. Novinar prenosi da je Motasadek među drugim zatvorenicima, pogotovo među muslimanima, uživao veliko poštovanje. U bezbjednosnim krugovima se navodi da u zatvoru nije tražio kontakt sa vehabijama, koje su, i pored toga, u Njemačkoj pozivale svoje sljedbenike da pomažu uhapšenom bratu Muniru o kojem su pričale sve najljepše. Jedan bonski vehabija je rekao da je Motasadek bio „veoma drag i fin momak" i dodao da je „njegova vjera bila tako jaka da je mislio da se dešava samo božja volja".
„Učvrstio stavove"
Smatrajući da Motasadek nije promijenio stav, vlasti su odbile zahtjev za njegovo puštanje na slobodu po isteku dvije trećine izdržane kazne. Sudije su saopštile da on „nije odstupio od svojih islamističko-džihadističkih stavova" i da nije kritički preispitao neke svoje ranije postupke kao što je, na primjer, odlazak na vojnu obuku u logor Al Kaide u Avganistanu. U intervjuu sa Samersom, on je iznio ubjeđenje da svaki muškarac mora da odsluži vojsku – „To je kao vojna obaveza u Njemačkoj" (koja je tada još postojala). Tvrdio je i da odlazak u logor u Avganistanu nije bio haram, nije bio greh, kao i da to nije bilo zakonom zabranjeno. Doduše, svoj rodni Maroko je napustio odmah po završetku škole, tako da nije išao u vojsku.
I hamburški profesor kriminologije Danijel Zerbin, koji je doktorirao na temi hamburške terorističke ćelije, tvrdi da Motasadek nije izmijenio svoje stavove. On smatra da se desilo upravo suprotno – da ih je samo još više učvrstio. Oslanjajući se na informacije „bezbjednosnih krugova" on je za DW rekao da se „čitava stvar u Motasadeku još više radikalizovala".
Biće pod nadzorom
Sve izgleda da i njemačko pravosuđe to tako vidi i da je zato posebno oprezno: Motasadekovo puštanje na slobodu prati uslov da odmah bude prebačen u Maroko. „To nam daje mogućnost da ga uhapsimo čim ponovo stupi na njemačko tlo – ako to učini", kaže za DW portparolka glavnog državnog tužioca, Frauke Keler. Trenutno ništa ne ukazuje da će se Motasadek vratiti u Njemačku; on je već rekao da ga u Maroku čeka supruga, Ruskinja koja je primila islamsku vjeru. Oni su se upoznali u Hamburgu i imaju troje djece. Najstarija kćerka ima 18 a najmlađi sin 11 godina. Kada smo pozvali telefonom Motasadekovog brata u Maroku, ovaj se razgnjevio i rekao da je Munir nevin sjedio u zatvoru i izgubio 15 godina života. „Alah ga je štitio 15 godina u zatvoru, pa i dalje će ga štititi", rekao je, ne željevši da kaže ništa više o planovima svog brata i upozorivši nas čak da se za to više ne raspitujemo.
Teško je vjerovati da će Motasadek u Maroku moći da vodi normalan, miran, život. Marokanske službe bezbjednosti su poznate po efikasnosti i brutalnosti kada je riječ o borbi protiv islamističkih terorističkih grupa kao što su „Al Kaida Magreba" ili „IS". Posmatrači su ubijeđeni da će Motasadek u Maroku biti uhapšen, možda i izveden pred sud. Ako se to i ne desi, sigurno je da će još dugo biti pod nadzorom tajne službe, da će mu telefon biti prisluškivan a elektronska pošta - čitana.
Uzor za islamiste – ili ne?
Informacije o njegovim aktivnostima će vjerovatno biti proslijeđivane tajnim službama SAD, smatra Fil Gurski, dugogodišnji agent kanadske tajne službe, koji je danas šef jedne konsalting firme. On kaže da će SAD svakako htjeti da znaju da li je Motasadek još opasan po njih. „Amerikanci imaju dobre veze sa marokanskim službama, biće tu obilne razmjene informacija". Da li bi tajne službe SAD mogle da uhvate Motasadeka u Maroku i prebace ga u SAD da mu se tamo sudi? „Sa Trampovom vladom, to nije isključeno", kaže Gurski.
Da li 17 godina poslije napada od 11. septembra Motasadek, marginalna figura u hamburškoj terorističkoj ćelii, još predstavlja opasnost? U njemačkim bezbjednosnim krugovima smatraju da on više nikog ne zanima. Da je sa 44 godine prestar da bude uzor za mlade islamiste. Fil Gurski se ne slaže s tim. On smatra da bi Al Kaida mogla da stilizuje Motasadeka kao heroja, jer je imao važnu ulogu u najvećim napadima u istoriji i nije izdao nikoga iz svoje terorističke ćelije. „On predstavlja nekog ko je udario na sistem i nikada se nije potčinio nevjernom Zapadu."
I hamburški kriminolog Danijel Zerbin u Motasadeku vidi moguću propagandnu figuru. On je siguran da Motasadek neće praviti bombe, ali da će poslije puštanja na slobodu biti „živi simbol", a takvi simboli su „najjače oružje terorizma". Većina napadača od 11. septembra su ili mrtvi, ili u zatvoru, ili se kriju, ali on – on je odslužio svoju kaznu. „A to ga čini nekom vrstom mučenika."