Muzika koju Hitler nije želio čuti

Paul Kletzki je jedan od deset "izgubljenih skladatelja" čija djela je američki profesor glazbe Timothy Jackson skupio i djelomično već objavio. Kletzki je rođen 1900. u Lodzu, u Poljskoj. Vrlo brzo se razvio u pravu zvijezdu njemačke muzičke scene. Uspjehe je slavio i u Weimaru, a slavni dirigent i skladatelj Wilhelm Furtwängler ga je vrlo cijenio. No, Paul Kletzki je bio židov, a za židove u Hitlerovoj Njemačkoj nije bilo mjesta, bez obzira čime su se bavili i koliko su dobri bili u tome čime su se bavili. Kletzki je prvo pobjegao u Italiju, potom u Rusiju i na kraju završio u Švicarskoj. Potresen strahotama koje su nacisti izvršili nad židovima, a čije žrtve su bili i članovi njegove obitelji (roditelji i sestra), 1942. je prestao skladati.

Kletzki je nastavio karijeru kao dirigent, a svoje skladbe je spremio u kutiju. Kada ju je 1964. ponovno otkrio, nije imao snage otvoriti je. Tek nakon njegove smrti 1973. godine njegova je udovica Yvonne ustanovila da su sva djela ostala sačuvana. Yvonne Kletzki ih je predala Timothyju Jacksonu, profesoru teksaškog sveučilišta. U međuvremenu se neka od njih mogu kupiti na CD-ovima. Posljednja snimka njegovih koncerata za klavir je čak ove godine bila nominirana za Grammyja.

Nisu svi bili židovi...

Projekti poput ovoga Jacksonovog mogu se naći u cijelome svijetu, objašnjava Bret Werb, kustos Muzeja holokausta u Washingtonu. Zahvaljujući internetu razmjena informacija je postala brža i lakša, još uvijek izlaze na vidjelo dosad potpuno nepoznata djela. Kvaliteta tu za početak nije presudna - o njoj mogu kasnije suditi publika i kritika, važno je da se djela spase od zaborava.

Timothy Jackson je početkom 90-ih godina započeo svoj projekt. U to vrijeme je tražio suvremenike slavnog bečkog glazbenog teoretičara Heinricha Schenkera i "nabasao" na Reinharda Oppela, Schenkerovog kolegu koji je predavao na sveučilištu u Kielu. Oppelov sin Kurt je sačuvao očeve papire. "Moj otac je bio vrlo impozantan, šarmantan čovjek koji se znao i žestoko razbjesniti. Bio je glazbenik dušom i tijelom i već je sa šest godina svirao orgulje", priča Oppel mlađi. On se sjeća da njegovom ocu Hitler nije bio po ćudi i da to nije krio: "Nikada nije izgovarao njegovo ime, nije dizao ruku u znak pozdrava." Time je privukao na sebe pozornost nacističkih vlasti. Bio je izvrgnut raznoraznom šikaniranju. Umro je u Leipzigu 1941. godine, kada je njegov sin Kurt imao jedanaest godina. Nakon rata je s majkom otišao u zapadnu Njemačku, a očeva djela su ostala kod prijatelja na istoku.

Njemačka nema novca

Tek nakon pada Berlinskog zida Kurt Oppel je otkrio da su djela još sačuvana. Kada je stupio u kontakt s Timothyjem Jacksonom, predao mu je sav materijal. U Njemačkoj su mu rekli da za izvođenje i objavljivanje djela njegovog oca - nema novca. Ponudili su mu da ih pohrane u arhivu. "Ne", rekao je tada Kurt Oppel, "Reinhard Oppel neće u arhiv, otići će tamo gdje će ga izvoditi."

Jacksonov projekt je na neki način i obrada vlastite obiteljske prošlosti. Njegova baka je u dobi od 21 godine napustila svoj dom na poljsko-njemačkoj granici i došla u Ameriku. Njezinu židovsku obitelj nacisti su gotovo potpuno izbrisali. On se nada da će naći još "izgubljenih skladatelja".

Autori: Christina Bergmann/Dunja Dragojević

Odg. urednik: Zorica Ilić