MOST DO SUNCA

Mjesto se zove Reinsbitel, ima oko 500 stanovnika i smješteno je u beskonacnoj ravnici njemackog sjevera. U centru mjesta je moderna protestantska kapela, a pred njom, na oglasnoj tabli, plakat, koji se može uociti i u obližnjim gradovima kao što su Huzum i Hajde.

Rijec je o reprodukcija drvoreza na kojoj se mogu razaznati snopovi suncevog svjetla koje se prelama o zemlju da bi se ponovo raspršilo u prostoru. Sastavni dio slike su i stihovi:

Ich träume/dass ich einmal/eine Brücke/bauen würde/zur Sonne/ Von diesem Wunsch aber/ blieb/ nur/ Das Fundament/ in der Tiefe/des Herzens

Pjesma "Most" Maka Dizdara na njemackom. Pjesma o snu da se izgradi most do sunca i o tome kako je od sna ostala samo želja u dubini srca.

Plakatom se pozivaju ljudi da posjete izložbu "Holzgesänge" - Pjevovi drveta. Iz kapele dopire muzika. U zdanju koje podsjeca na šator okupilo se pedesetak ljudi. Na zidovima je dvadeset raskošnih drvoreza Geraharda Hermansa, šezdesetosmogodišnjeg umjetnika, koji je roden u Dizeldorfu, ali vec cetvrt stoljeca živi i stvara u obližnjem Barkenholmu.

Svaka slika sadrži i stihove. Pored Maka Dizdara, tu su Vasko Popa, Blaže Koneski, Edvard Kocbek, potom bugarski, rumunsko-jevrejski i drugi balkanski pjesnici, imena koja ne bi smjela nedostajati ni u jednoj antologiji evropskog pjesništva. Izložbu otvara pastor Jern Engler, koji je prvi covjek regionalne crkvene hijerarhije, što pokazuje, koliki znacaj evangelicka cerkva pridaje ovoj izložbi. Gitarista Uve Ešner izvodi "Varijacije kroz stoljeca" Italijana Marija Katelnonovo-Todeskoa. U ovoj kapeli rijeci sa juga i boje sjevera dobijaju svoju zvucnu podlogu. No, otkud želja umjetnika da drvorezima reaguje upravo na balkansku liriku? Gerhard Hermans objašnjava: "Prevodi lirike sa jugoistoka Evrope omogucili su mi pristup jednom svijetu, svijetu prema kojem su se zapadnoevropske zemlje cesto ophodile kao prema kulturnom zapecku. Smatram da bogatstvo koje nam može doci iz tog regiona, naravno, ako smo spremni da ga istinski prihvatimo, ovdje nije ni primjeceno ili barem ne u dovoljnoj mjeri".

Gerhard Hermans je izlagao širom Njemacke, u reprezentativnim prostorima. No, izložba u zavicaju koji je prije cetvrt stoljeca izabrao, ipak je nešto posebno. Negdje u ravnici u kojoj je smještena kapela - regija se zove Ditmaršen - živio je i Emil Nolde, ekspresionisticki slikar razbješnjelog mora i krupnih makova. No, kako bi Hermannas objasnio jednom južnjaku gdje da potraži taj krajolik na geografskoj karti?

"Na geografskoj karti se nalazimo izmedu dva mora - Sjevernog i Baltickog. Jednom sam ovaj kraj ovako opisao - Napon izmedu tacke, linije i površine ovdje se pretvara u doživljaj prostora. Cak i kada plavicasto sivilo novembra poništi horizont ostaje prostranstvo. To je zemlja u kojoj živim".

Posjetioci izložbe u Reinsbitelu sigurno su intuitivno razumjeli Hermannsovu poruku. Jer on je na jezik stalne smjene intenzivnog svjetla i brojnih preliva sjenke, dakle na jezik njihovog krajolika, preveo Dizdarov san o mostu do sunca.