"Moramo braniti slobodu riječi!"

Sabine Kizelbah (DW): Salman Ruždi je one koji su kritikovali dodjelu nagrade američkog PEN-centra Šarliju Ebdou, nazvao beskarakternim mekušcima. Vi ste učinili upravo to: kritikovali ste tu dodjelu. Da li Vam Ruždijeva zamjerka smeta?

Jozef Haslinger: Da sam ja Ruždi i da imam za sobom takvu priču o progonu, vjerovatno bih i sam to tako vidio. Ali, ja nisam neko koga progone islamisti, već neko ko se pita: kako će se stvari odvijati u budućnosti? U Francuskoj imamo milion muslimana, isto je i u Njemačkoj i Engleskoj, dakle: Evropa je postala područje na koje se muslimani doseljavaju, i mi smo upućeni na miran suživot sa tim ljudima koji nisu teroristi već najveće žrtve islamističkog terorizma. To je razlog zbog koga smatram da karikature koje mnogi muslimani smatraju uvredom svoje vjere ne moraju biti nagrađene. Da li smiju da se crtaju - to je sasvim drugo pitanje. Naravno da se to smije.

Salman Ruždi je rekao da se prije svega radi o priznanju ljudima koji su zbog svojih crteža ubijeni. Organizacija koja se ne zalaže za to, kaže, nije vrijedna svog imena.

To je tačno, PEN je tu da se zalaže za slobodu riječi. A to je i učinio. I njemački PEN-centar je odmah poslije atentata učestovao u akciji "Je suis Charlie", i objavio na svojoj internet-strani tekst svoje izjave. Izrazili smo solidarnost sa urednicima Šarlija Ebdoa i sa svima koji se zalažu za slobodu govora i propagiraju ono što zovemo zapadnim vrijednostima... koje daleko prevazilaze Zapad: radi se i o ljudskim pravima, o određenoj slici čovjeka, i to se mora braniti rukama i nogama.

Šarli Ebdo je stalno optuživan za slamofobiju i rasizam. Kako ste Vi doživjeli karikature?

Rekao bih da su te karikature bile veoma kritične prema religiji. Ni papa nije dobro prošao. Ja sam neko ko se više ili manje oslobodio religije, ukoliko je to moguće kada mladost provedete duboko u vjeri. Ja intelektualno mogu da vrlo dobro razumijem te karikature. Dijelom ih smatram i zabavnim. Ne smatram da su - kako drugi kažu - neukusne. Ali, pitam se: ko se ovdje zabavlja na čiji račun?

Tokom ljeta je posthumno objavljena knjiga Šarba, ubijenog glavnog urednika Šarlija Ebdoa, "Pismo licemjerima i kako oni pomažu rasistima". Tu je on okrenuo list i kritikovao "paternalizam ljevičarske, bijele buržoazije" koja smatra da oni koji su navodno hendikepirani nemaju svoje mišljenje. Nije li on u pravu?

To je tačno. S druge strane: činjenica je da se milioni muslimana i na našim prostorima osjećaju uvrijeđenim zbog tih karikatura koje smatraju neukusnim; oni smatraju da je to šegačenje na njihov račun i uvreda njihove vjere. Onaj kome je stalo isključivo do principa, u pravu je. Kad god se zalažete za nekoga, u tome ima nečeg paternalističkog, jer se stvara utisak da taj neko ne može sam da se brani. Ali, u intelektualnom diskursu je zapravo uobičajeno da se zauzima i pozicija drugih.

Gdje su po Vašem mišljenju granice slobode mišljenja? Koliko daleko smije da se ide?

Granica slobode mišljenja je utvrđena krivičnim zakonom. No, u pojedinim zemljama se zakoni razlikuju. U zakonu koji bi bio na visini ljudskih prava, po meni ne bi smjelo da bude paragrafa o blasfemiji. Ali, on postoji u mnogim zemljama, pa i u Njemačkoj i Austriji. Praktično se ne primjenjuje, ali - postoji. Zapravo sam protiv privilegovanja religija kada je riječ o kritikama. Ali, protivim se i vrijeđanju drugih ljudi.

Ali to je nešto vrlo subjektivno, kada kažem da me nešto vrijeđa ili ne.

Naravno da je to subjektivno, ali je i regulisano krivičnim pravom. To znači da svako ima pravo da podnese tužbu ako ima osjećaj da ga neko vrijeđa ili ponižava zbog njegovog mišljenja, vjere ili izgleda, zbog rase. Ne vjerujem da zakonski može da se utvrdi koji iskazi, koji crteži ili predstave su pravno relevantni i zato treba da budu stavljene na crnu listu. Mislim i da - posebno kada je u pitanju umjetnost - treba biti posebno tolerantan. Umjetnik mora imati mogućnost da testira granice.

Napadi u Parizu u novembru su pokazali da se samozvana Islamska Država (IS) bori protiv jednog kompletnog stila života.

Nisu to samo napadi u Parizu, već i napadi u Bejrutu i drugim zemljama poput Nigerije i Iraka. Radi se o stilu života. To je tačno. I taj stil moramo da branimo. Ali, branimo ga pogrešno kada polazimo u rat. Oni koji te napade izvode i shvataju ih kao vođenje rata. Napad u Parizu je izvršen tek nakon što je Francuska bombardovala takozvani kalifat IS. Napad je time i obrazložen. I ako sada Nijemci ulaze u taj rati, ili ga podržavaju, naravno da i oni moraju računati da će se sa istim obrazloženjem i ovdje pojaviti ratnici i jednostavno ubijati nedužne ljude.

Njemačka je bila cilj napada i prije učešća u vojnim akcijama.

Znam, ali jednostavno ne mogu da prihvatim ideju da se na terorizam odgovara bombardovanjem, nakon što se to već pokazalo neuspješnim u Avganistanu i Iraku. Oba društva su iz temelja destabilizovana. Iz toga se nije izrodilo ništa, osim mnogo mrtvih na obje strane. Bojim se da će se još jednom ponoviti isto. Pravite od sebe neprijatelja drugih religija. Jer, oni koji nastupaju kao islamistički ratnici umiju da napade koji se izvode na njih predstave kao napade na islam, jer mogu da pokažu na ubijene nedužne ljude, na koje i mi pokazujemo. Tako nećemo doći do mora, a kamoli do suživota različitih regija i kultura. Desiće se suprotno, i to je tužno.

Jozef Haslinger je od 2013. predsjednik njemačkog PEN-centra. Esejista i pisac, rođen je u Austriji.