"Momo i Uzeir" na sajmu umjetnosti u Kelnu

"Svježi, mladi umjetnici iz moje domovine i njihova djela dostupna su samo malom broju ljudi. Činjenica da tamo s jedne strane umjetnička scena bukvalno cvjeta, a s druge strane vlada totalno odsustvo umjetničkog tržišta, izazvala je u meni želju da široj publici pokažem njihove radove." Ovako Emira Krupić, galeristkinja iz Kelna, pojašnjava kako je dobila ideju da napusti posao u Bonu i skupa sa istoričarem umjetnosti Markusom Kerstingom otvori galeriju K.u.K. , čije je težište Balkan. Krupićeva kaže da pojam Balkana, kada je u pitanju predstavljanje umjetnika, nije decidno definiran i da se odnosi na prostor između Istoka i Zapada, kojeg karakteriše kulturna i vjerska raznovrsnost.

Kontakti sa balkanskom umjetničkom scenom

Emira je i sama u vihoru rata iz bosanskog Prijedora došla u Njemačku. Sa sobom nije ponijela samo znanje i ljubav prema umjetnosti već i kontakte sa balkanskom umjetničkom scenom: umjetnicima, kustosima i istoričarima umjetnosti. Osobni kontakti sa važnim kustosima, kao što je Dunja Blažević, direktorica Centra za savremenu umjetnost u Sarajevu ili docenticom na Likovnoj akademiji u Sarajevu Almom Suljević pomažu joj da se odluči za izbor mladih talenata sa bivšeg YU-prostora.

K.u.K. i njeni umjetnici na ARTFAIR 21

Njih ona prezentira ne samo u svojoj galeriji već i na međunarodnim sajmovima. Tako galerija K.u.K. trenutno, u okviru sajma moderne umjetnosti ARTFAIR 21 u Kelnu koji traje do nedjelje (01.11.2009), prezentira djela tri umjetnika.

Francuz Pierre Courtin, koji od 2004. živi u Sarajevu i radi kao kustos i umjetnik, predstavljen je radom "Porušena vijećnica". Riječ je o video snimku sarajevske Vijećnice, koja je pretvorena u plamen i tamne oblake dima. U okviru instalacije su prikazani i crteži sa knjigama, progutanim u plamenu. Pierre Courtin sa užasavanjem registruje napad na Vijećnicu i kolektivno pamćenje jedne zemlje i jednog grada, na pokušaj da se izbriše prošlost BiH.

Damir Radović i migracije

Drugi umjetnik kojeg galerija K.u.K. predstavlja na sajmu ARTFAIR u Kelnu je Damir Radović, koji je u svojoj biografiji napravio suprotan geografski pravac u odnosu na Pierra Courtina. Dok je Pierre došao da živi u BiH, Damir je kao dječak s teško povrijeđenim bratom evakuiran u Francusku. Sudbina ga je iz ratnog Sarajeva dovela na kraju u Lion, gdje je završio Akadamiju likovnih umjetnosti i tamo radio kao asistent. On takođe koristi tehniku crteža i bavi se temom sjećanja na urbanu, porušenu arhitekturu. Njegovim radovima dominiraju su sarajevski „Twin-Towersi“, UNIS-ovi neboderi Momo i Uzeir, koje on u svojim novim radovima prenosi u novi kontekst, a to je migracija ili moderno nomadstvo.

"Ciklusom sam počeo da se bavim prije godinu dana. Uklopio sam neke istorijske stvari koje su se desile na našim prostorima, u isto vrijeme lično iskustvo oko migracije. Uzeo sam dva UNIS-ova nebodera, koji su nekad predstavljali jedinstvo. Ugradio sam u sliku most na Neretvi i bivšu YU-kartu. Karta je raskomadana, u dijelovima, tako da svaki dio predstavlja jednu republiku, sada državu. Tu je i velika zvijezda-petokraka koja mi je ostala u sjećanju iz djetinjstva. Ona predstavlja jedinstvo koje je razvaljeno i koje je istorijska činjenica. U zvijezdi su male spirale, što znači da se istorija ponavlja i da se sve vrti u krug. Dodao sam male detalje iz ličnog života.

Šta bi Japanac ponio sa sobom da bježi u Italiju

Damir Radović je za vrijeme svog boravka u Japanu otkrio novu tehniku i sarajevske tornjeve idejno postavlja na razne tipove brodova -jedrilica od masovnog drveta, pitajući se šta bi jedan Japanac ponio sa sobom da bježi u Italiju. Tako je on Skyline iz Tokija stavio na italijanski brod.

„Ciklus s brodovima je avangardistički i predstavlja jedrenjake, koji su lijepi, drveni, nisu plastificirani kao što se sad prave. Na njih sam postavio velike tornjeve iz Tokija, Dubaija. Tornjevi mogu primiti dosta ljudi i cilj mi je bio da se pokupi jedna populacija i krene sa brodovima, da nema stanke i da svi u isto vrijeme možemo zajednički krenuti. Ciklus je još u toku, počeo sam sa brodovima, nastavio sa kamp-kućicama a završiću sa cepelinima, koji nose zgrade“, kaže Damir Radović.

Galeriji K.u.K. i Emiri Krupić uspjelo je da u prostor Balkana i sjećanja uklopi i radove japanske umjetnice Ruri Matsumoto, koja je studirala u Tokiju ali i na svjetski renomiranoj Likovnoj akademiji u Duesseldorfu.

Ova će umjetnica uskoro, u sklopu boravišne i radne stipendije od strane K.u.K. boraviti u Sarajevu. I to je je jedna od karakterstika K.u.K. galerije, da šalje internacionalne umjetnike u BiH da naprave slobodan pogled izvana na ovu zemlju i da ga prikažu široj publici.

"Kome treba DRNČ?"

Paralleno sa velesajmom u Kelnu se u galeriji K.u.K. od petka (30.10.2009) održava samostalna izložba sarajevske umjetnice Adele Jusić. I ona u svojim radovima nosi sjećanja na rat i na svoga oca, koji je bio vojnik Armije BiH. U Kelnu je prikazan Adelin najnoviji rad "Kome treba DRNČ" i stariji rad "Snajper". Video-rad "Snajper" kupila je Fondacija Transitland, koja sakuplja radove umjetnika iz južne i centralne Evrope i trenutno je na turneji na relaciji Sofija, Budimpešta-Berlin. Adela u svojim video radovima nikako ne može da se oslobodi uspomene na ratno djetinjstvo u Sarajevu i oca, koji je poginuo za vrijeme rata od metka jednog snajperiste.

Otac je i sam bio angažovan da neutrališe snajperiste koji su ubijali građane Sarajeva. Za vrijeme jedne takve akcije pogođen je u oko. Adela je istovremeno pronašla njegov dnevnik, gdje on decidno, preko sedam mjeseci, bilježi koliko je eliminisao neprijateljskih vojnika. U pokušaju da rekonstruiše broj ubijenih, Adela se konfrontira sa traumatskim sjećanjima na svoje djetinjstvo u opkoljenom gradu smrti.

"Video rad „Kome trebe DRNČ ?“, suprotno „Snajperisti“, je pokušaj, kaže Adela Jušić, da prizovem najsretnije trenutke koje sam provela sa svojim ocem i da ih istražim u okviru svojih sjećanja i emocija. Kada bi moj otac umoran dolazio sa ratišta, davao bi mi svoje oružje da ga očistim. Mojoj sreći nije bilo kraja. Za mene je njegova puška bila nerazdvojna od njegovog lika, jer je moj doživljaj oca bio i do danas ostao snažno vezan za njegov identitet vojnika", kaže Adela Jušić.

"Najsretnije momente našeg otac-kći odnosa doživljavala sam upravo čisteći njegovo oružje. Razgovarajući o tom radu sa bliskim vršnjacima koji su u Bosni preživjeli rat, shvatila sam da ovakav moj odnos sa ocem nije bio usamljeni slučaj. Naprotiv, bio je to u porodicama čest odnos u okviru kojeg je dakle, dominirao ratni porodični ritual koji je povezivao oca i dijete na potpuno neuobičajen način, onako kako to samo rat može povezati ljude", kaže Adela Jusić.

"Prijateljstvo s umjetnicima nas čini sretnijima"

Pored zajedničke ljubavi prema umjetnosti i BiH, Emiru Krupić i Markusa Kerstinga rukovodi i istinska potreba prezentacije vizualnog izraza mlade generacije koja je bila i još uvijek jeste izložena specifičnim životnim okolnostima. Istorija umjetnosti je pokazala da u takvim tenzijama često nastaju novi impulsi koji imaju univerzalni značaj i obogaćuju tržište umjetnosti sadržajima i ozbiljnim temama.

„Izrada branda je jedan dugotrajan proces uz dosta odricanja, ali idealizam, prijateljstvo i istinsko razumjevanje umjetnika sa kojima surađujemo obogaćuje naš život i čini nas sretnijima. Dosadašnja priznanja su samo potvrda da smo na dobrom putu...Krupić i Kersting, kako kažu, mladim umjetnicima žele da pokažu da u "evropskom umjetničkom kosmosu" nema mrtvih uglova.

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Azer Slanjankić