MMF: Potraga za kapetanom usred oluje

Ovog četvrtka (19.5.) je direktor Međunarodnog monetarnog fonda objavio kako je "neopisivo tužan" što je prisiljen dati ostavku kako bi zaštitio instituciju kojoj je bio na čelu. Strauss-Kahn je još jednom istakao da su optužbe protiv njega o napastovanju službenice hotela u New Yorku "neosnovane", što još uvijek misle i mnogi u Francuskoj - osobito tamošnji socijaldemokrati. U njegovoj domovini se navelike raspredaju priče o zavjeri u kojoj je bivši francuski ministar financija bio žrtva. S druge strane, i iako je izbjegavao svaki komentar, konzervativni francuski predsjednik Sarkozy mora biti zadovoljan što mu je diskreditiran glavni mogući protivnik na predstojećim izborima, ali tek poneki francuski mediji navode kako je Strauss-Kahn i prije bio poznat kao "lovac na suknje".

A dok i u Francuskoj i drugdje na svijetu još traju rasprave, da li je Strauss-Kahn doista napastovao službenicu i da li je prihvatljivo da i nekoga tko je tek optužen, svi svjetski mediji pokazuju u ponižavajućim prizorima dok ga policija vodi sa lisičinama na rukama, baš svi se slažu: takav skandal je posljednje što treba i Međunarodnom monetarnom fondu i krizama kojih ne nedostaje - od Grčke i Portugala pa sve do rekordnog deficita samih Sjedinjenih Američkih Država.

MMF umjesto - zlata!

Jer MMF, zajedno s njenom sestrinskom organizacijom Svjetskom bankom, je i osnovan da bi globalnom tržištu donio stabilnost, a ne skandale. Potreba za osnivanje međunarodnog tijela koje bi nadziralo nesmetanu razmjenu nacionalnih valuta - pa tako i međunarodnu razmjenu, pojavila se u velikoj krizi početkom tridesetih godina 20. stoljeća kada je većina zemalja odustala od načela da zlato bude polog njihovoj nacionalnoj valuti. U ta vremena, dok su nacionalna gospodarstva bila mnogo autohtonija nego što su danas, rezultat je bio da su mnoge zemlje spuštale vrijednost vlastite valute da bi prodavale svoje proizvode - praktično ispod cijene. U konačnici, to je izazvalo depresiju kakvu baš nitko ne želi da se ponovi: od 1929. do 1932. su cijene robe na svjetskom tržištu pale za oko 48% - ali je i vrijednost međunarodne razmjene opala za čitavih 63%!

Zato su očevi ovih stalnih međunarodnih financijskih institucija dogovorenih 1944. u Bretton-Woodsu, britanski ekonomist John Maynard Keynes i Amerikanac Harry Dexter White, željeli učiniti i korak dalje: jer, kako može biti stabilnosti u međunarodnoj razmjeni, ako nema stabilnosti nacionalnog proračuna? Zato je isprva svaka članica imala pravo na pozajmicu ako je njen proračun dospio u neravnotežu, ali to pravo nije dugo trajalo - samo do krize u Koreji i naglog skoka svjetskih cijena sirovina. S druge strane, zadaće MMF-a su postajale sve složenije, osobito nakon što su i SAD napustile "zlatni standard" svoje valute. Jer i u okolnostima slobodnog trgovanja nacionalnim valutama, kada vrijednost valute ovisi samo o ponudi i potražnji, MMF mora brinuti za stabilnost na tržištu.

MMF potrebniji nego ikad

Nije tajna kako je Dominique Strauss-Kahn osobno sudjelovao i uvelike pridonio konceptu u kojem bi Europa obranila i svoju valutu i napade na njene slabije članice poput Grčke i Portugala. Ovakav nagli i skandalozan odlazak čelnika MMF-a uvelike je otežao te napore tako da i u MMF-u upozoravaju ove srijede (18.5.) kako plan za spas Grčke "može i propasti" ako Atena ne uloži dodatne napore. Niti Washington nema baš nikakve koristi od ovakve oluje u međunarodnim financijskim institucijama: već i Svjetska banka govori kako su SAD u dubokoj krizi i kako se već mora računati da u dogledno doba njen dolar više neće biti glavna svjetska valuta. U takvim olujnim vremenima na svjetskom tržištu su i MMF i Svjetska banka potrebnije nego ikada i zato se traži da se hitno riješi pitanje čelništva MMF-a.

Ali koliko god da su vijesti iz New Yorka potresle i valutne tečajeve, treba ipak napomenuti kako je predsjednik MMF-a do sada uglavnom bila zadaća koja nije izazivala osobitu pozornost javnosti. Tko se još može sjetiti Johana Witteveena, Jacquesa de Larisierea, Michaela Camdessusa - iznimka je možda samo Horst Köhler zato jer je bio i prvi Nijemac na čelu MMF-a i prvi koji je napustio taj položaj da bi postao predsjednikom Savezne Republike Njemačke, a čelništvo MMF-a je prepustio Rodrigu de Ratou. Naravno, Strauss-Kahn nije mogao znati da će upravo nakon 2007. svjetsko gospodarstvo potresti kriza takvih razmjera pa da će se onda i on osobno pred Međunarodnim monetarnim fondom toliko nalaziti u svjetlosti reflektora. Međutim i u raspravi o njegovom nasljedniku su sve glasniji zahtjevi da se korjenito promijeni i ustaljeno pravilo da Europljanin bude na čelu MMF-a.

Dosta je američko-europske vladavine

Još od osnutka MMF-a i Svjetske banke, Amerikanac je na čelu Svjetske banke, a Europljanin na čelu MMF-a. Među 187 zemalja članica, SAD i dalje najviše uplaćuju u blagajnu tih organizacija i imaju naviše udjela u podjeli glasova - 16,74%. Ali u međuvremenu su Europljani, udruženi u Europsku uniju, zapravo najveći sudionici tih institucija i nadziru preko četvrtine glasova pa tako SAD i EU praktično imaju mogućnost veta nad svim odlukama koje se u pravilu donose s 85% glasova. Toj dominaciji Amerike i Europe prije ili kasnije mora doći kraj, a položaj direktora MMF-a bi mogao biti dobar početak. Tako je čak i njemački kršćansko-demokratski političar Michael Fuchs izjavio kako bi možda bila prednost da tu dužnost preuzme netko iz "novih" industrijskih velesila, čak i da neke zemlje Europske unije natjera na više financijske discipline.

Tko će konkretno biti novi direktor MMF-a, još uvijek se raspravlja, mada je jedan kandidat već otpao: indijski financijski stručnjak Montek Singh Ahluvaila ne želi sjesti na tu, sada prilično "vruću" stolicu. Iako i on načelno pozdravlja ideju da neki ne-Europljanin preuzme tu dužnost, on se osobno smatra "sretnim s onim što radi" u svojoj domovini i "nema želje da se promijeni".

Autor: Anđelko Šubić

Odg. urednica: Marina Martinović