Milorad se (ipak) vratio!

Isa Jusufi trgovac je iz Tetova. U Bosnu i Hercegovinu krenuo je prodavati paprike i paradajz sa juga Makedonije. Polazak na put mogao je biti bilo koji dan – osim utorka.

“Ne, utorkom nismo krenuli jer taj dan se kod nas smatra kao loš dan” – govori specifičnim akcentom – “nije preporučljiv dan ni za posao niti za bilo šta”, kaže.

Ne peri utorkom radi braće!

Balkan je na razmeđu civilizacija i kultura i vrlo je zahvalan prostor za izučavanje raznih vjerovanja i tradicija koje su ukorijenjene u životima svih naroda.

Ika Hamidović ne bi se složila sa Isom. Ona vjeruje da utorkom ne treba prati veš radi braće. “Ukoliko imaš braću moglo bi im se nešto desiti i zato treba izbjegavati utorak. A što se tiče posla, ne treba raditi petkom, ali danas niko ne gleda na to, rade i utorkom i petkom”, Ika skoro pa protestuje.

No, ukoliko se želi početi neki posao to nikako ne smije biti poslije akšama (sumraka), kaže Refka Džafo.

“Ako se nešto radi i ne znam kako da je važan posao, sve se ostavlja i ulazi u kuću ako je akšam. Poslije sumraka, nema posla.”

Krenuo si i ne vraćaj se!

Njena komšinica Rabija Jukan trvdi da “ukoliko se negdje krene na put, nikako nije poželjno vraćati se ako si nešto zaboravio” – pripovijeda – “Stariji ljudi su to pratili, naprimjer, kada djeca krenu u školu lijepo je za njima prosuti vodu da bolje uče”.

Međutim, epizodom iz života ovo demantuje Nedeljko Đurić. Sjeća se da je za vrijeme rata komšija Milorad krenuo u razmjenu kako bi se spojio sa porodicom.

"Gospava je izašla i bacila lavor vode za njim, kako bi sretno stigao. Rat je prošao, a Milorad se opet vratio “, šali se Nedeljko njegov račun.

Krvna osveta – Pravni običaj

“Nepisane ali uvijek poštovane odredbe od najstarijih vremena kanalisale su živote mnogih naroda”, komentira dr historijsko-pravnih nauka Omer Hamzić.

“Pri tome je presudnu ulogu imalo nepoznavanje prirodnih sila i čovjekova težnja da im se nekako suprotstavi, a često je to radio vrlo naivno. Kod stvaranja nekih drugih običaja bilo je važno dugogodišnje iskustvo koje je kroz praksu pokazalo da je nešto potrebno i korisno. Na taj način su se iskristalisale narodne mudrosti i narodne izreke.”

Kada takvo iskustvo ili navika dobiju obilježje, onda to možemo nazvati narodnim običajem ili vjerovanjem, dodaje dr Hamzić, koji ovaj fenomen svrstava u četiri grupe.

“U prvoj grupi su tzv. pravni običaji koji nastoje da obezbijede normalan život zajednice i zamjenjuju ustanovu sudstva“, govori navodeći kao primjer krvnu osvetu.

“Drugu grupu čine društveni običaji koji regulišu odnose čovjeka sa njegovom okolinom, u trećoj grupi su običaji koji se vezuju za poslove, a četvrta su vjerski običaji”, kaže Hamzić.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Svetozar Savić