Mijenjam srebrenog medvjeda za boravak u Njemačkoj

Već dva mjeseca je Nazif Mujić ponovo u Njemačkoj. Živi u jednom izbjegličkom domu na rubu Berlina, grada koji je od njega napravio zvijezdu, koji se prema njemu dobro ponio i gdje je mogao da jede koliko je htio. Sada on ne zna šta da radi, izuzev da čeka. Da čeka da ga vrate u Bosnu i Hercegovinu. Molba za azil, koju je zajedno sa ženom i djecom podnio u Njemačkoj, je odbijena. Uz obrazloženje da siromaštvo nije dovoljan razlog da bi se dobila dozvola boravka. Srebreni medvjed mu nije pomogao, jer 9. marta mora napustiti Njemačku - ukoliko se ne desi još jedno čudo.

'42 mi je godine i vjeruj da mi nije lako palo napustiti moju zemlju. Ali u Bosni nemam para ni za malo brašna. On želi prehraniti svoju djecu: sedmogodišnju Sandru, šestogodišnju Šemsu i jednoipogodišnjeg Danisa, koji nosi ime režisera koji je Nazifu pomogao da dođe do slave i kojeg je tada nazvao svojim najboljim prijateljem.

Godinu dana kasnije sve izgleda drugačije. Nazif se osjeća žrtvom zavjere. Danis Tanović ga je pokrao, on i vlada BiH. Kako su ga oni to prevarili? To ne može objasniti. Ali za snimanje su on i njegova žena dobili po 50 eura po danu, ukupno 500 eura on i 500 njegova žena.

Danis Tanović je za taz rekao da je to bio nisko-budžetni film za čije je snimanje na raspolaganju stajalo 17.000 eura. Producentica je morala uzeti kredit koji i sad otplaćuje. Neki od aktera filma, kaže, potpuno su odustali od honorara, između ostalog i on sam - Danis Tanović. On se prema Nazifu odnosio sa ljubavlju i poštovanjem i želio bi da mu može više pomoći.

Novčana nagrada za srebrenog medvjeda ne postoji, ali ovaj film je doprinio slavi režisera Tanovića. Nazifu međutim od toga ništa nije ostalo. Ništa do kratkog trijumfa na crvenom tepihu i dva i po kilograma plastike, koju on zove medo.

Siromašna BiH, siromašni Romi

BiH je siromašna a posebno njenih 10.000 Roma, koji su se nakon progona prije 20 godina vratili u BiH. Amnesty International procjenjuje da 26 posto Roma živi ispod granice siromaštva a da je 70 posto bez posla. Devedestih se i Nazif Mujić borio u ratu. Izgubio je čak i brata. U miru su bila isto teška vremena ali našao je sebe kao skupljač željeza. Danas mu drugi ne daju da radi. 'Zašto da mu damo? Pa on je kao najbolji glumac zaradio bogatstvo'. Ovakve izjave Nazifa najviše bole i oduzimaju mu osnovu za život i preživljavanje.

Medo je za njega postao problem. Nazif Mujić je sada popularan. Ljekari i setre ga prepoznaju. I oni misle da sam bogat, priča Nazif. Govore mu da sada ima pare i da može sve da plati. Mujića to plaši. Šta ako mu se koje dijete razboli a niko mu ne pruži pomoć jer nema para.

33-godišnja Senada danas je zdrava ali djeluje umorno. I ona je bijesna na Danisa Tanovića. Kaže kako on ima u svakoj zemlji po jednu kuću ili stan ali ne pita kako ona, Senada, živi. A pri tom joj je obećao da će njena djeca isto tako živjeti kao i njegova. Možda je sada u Los Angelesu kako bi primio Oscara za najbolji strani film. Ali film o njoj i skupljaču željeza Nazifu uspio se samo naći na short-listi za Oscara 2014. Sve u svemu Nazif nije dobio Oscara, samo medvjeda, koji je njegov život trebao usmjeriti na bolje. Ljudi koji su ga prije godinu dana dizali u nebo sada ga preziru, njegova djeca su izložena mobingu i isključuju ga iz posla skupljača željeza.

Nudi nagodbu. Da vrati srebrenog medvjeda za boravak i posao u Njemačkoj. Mujić ne zna ništa o tome da može da uloži žalbu na odbijanje azila i uzme advokata. Ja sam običan čovjek. Nikad nisam krao, želio bih samo normalan život za sebe i svoju djecu. Ne želim da oni jednom kažu, naš tata je bio najbolji glumac a ništa nam nije ostavio. Ništa osim figure u obliku medvjeda.

Sud u Zagrebu potvrdio isporučenje Perkovića

Bivši visoki službenik jugoslovenske tajne službe Josip Perković, koji je u Bavarskoj optužen za ubistvo, sada mora biti isporučen Njemačkoj. Ovom presudom je Vrhovni sud u Zagrebu okončao pravni spor, koji je od učlanjenja Hrvatske u EU 1. jula prošle godine opterećuje odnose Evropske komisije i njemačkog pravosuđa s jedne i hrvatske vlade s druge strane. Na pritisak evropske komesarke za pravosuđe Viviane Reding od 1. januara 2014. u Hrvatskoj je na snazi evropski zakon o isporučenju u punom obimu. Shodno tome je Okružni sud u Zagrebu 8. januara na prvoj instanci donio presudu da Perković mora biti isporučen njemačkom pravosuđu. Sada je i Vrhovni sud potvrdio ovu presudu. U obrazloženju se kaže da nema zastarjevanja zločina kada se radi o ubistvu u Bavarskoj.

Promjena stava hrvatskih vlasti bila je politički motivirana. Pred slom komunističkog režima, Perković je radio u hrvatskom odjeljenju UDBA-e, koje je bilo specijalizirano za likvidaciju antikomunistički nastrojenih Hrvata u egzilu. Potom je Perković učestvovao u osnivanju hrvatske tajne službe. Njegov sin Saša je savjetnik u uredu hrvatskog predsjednika sa najdužim stažom. Radio je za presdjednika Mesića a sada i za njegovog nasljednika Josipovića. Državni tužilac Mladen Bajić i Perkovićev prominnetni advokat Anto Nobilo poznaju se još iz osamdesetih. Establišment ove male zemlje ima korijene u tradiciji komunističke Jugoslavije.

Na tadašnji mentalitet podsjeća drugi argumenat kojeg je nobilo naveo protiv isporučenja. Njemačko pravosuđe, tvrdio je on, ne može Perkoviću garantovati fer-proces. Kao dokaz tome priložio je uz sudsku zakletvu datu izjavu Udbinog ubice Vinka Sindičića, kojeg je Njemačka tajna služba BND (Služba za zaštutu ustavnog poretka) i njemačka policija ucijenila i natjerala da da izjavu protiv Krunoslava Pratesa. Prates je tada osuđen na osnovu priznanja o ubistvu Hrvata u bavarskom Wolfratshausenu. Nobilo se sada želi obratiti Ustavnom sudu kako bi zaustavio isporučenje jer po njegovom mišljenju 'pogrešna i nezakonski donesena presuda protiv Perkovića krši njegova ustavom zagarantovana prava'. Šanse da Ustavni sud spriječi isporučenje su, kako se procjenjuje, veoma male.

Autorka: Jasmina Rose
Odgovorni urednik: Svetozar Savić