Nešto se ipak događa između Vatikana i Kine...

Još kao mladi isusovac Jorge Mario Bergoglio je sanjao o tome da služi kao misionar u Aziji. Osobito ga je fascinirao kineski Veliki zid, ali taj se san nikad nije ispunio. Štoviše, sada, kao poglavar Katoličke crkve, veoma je malo vjerojatno da će biti pozvan u Kinu.

Usprkos tome, ovaj Papa upravo Aziju smatra težištem svog pontifikata, kako je izjavio početkom 2016. u razgovoru za list Asia Times iz Hong Konga, a kada kaže Azija - onda tu prije svega misli i na Kinu. U najbrojnijoj zemlji na svijetu, prema službenim statistikama, živi 5,5 milijuna katolika - ali u "državnoj" kineskoj katoličkoj crkvi, takozvanoj "Kineskoj katoličko-patriotskoj udruzi" koju Vatikan ne priznaje. Službeno još uvijek nisu uspostavljeni diplomatski odnosi između Pekinga i Svete Stolice, a u Vatikanu se smatra da tamo živi i do deset milijuna vjernika u ilegalnoj katoličkoj crkvi koja iskazuje vjernost Papi.

Sve u svemu, položaj kršćana u Kini je i dalje težak - makar se ne može usporediti s progonima u Maovim vremenima. Kršćanska humanitarna udruga Open Doors u izvješću za 2015. o stanju u pojedinim zemljama o Kini piše: "U mnogim regijama se sprječava održavanje službe Božje i onemogućava se okupljanje kršćana. Crkvene odvjetnike se šalje u zatvor jer brane crkve koje su bile prisiljene ukloniti kršćanski simbol križa sa svojih zgrada. Oko 1500 crkava su izgubile svoje križeve ili su potpuno uništene. Neki kršćani još uvijek borave u zatvorima, osuđeni na dugogodišnje kazne." Ova kršćanska udruga tako Kinu stavlja na 33. mjesto od 50 zemalja na takozvanom Indeksu progonjenosti u svijetu.

Papa poziva na strpljenje

Ipak, upitan o njegovim planovima za Kinu papa Franjo je nakon povratka iz Gruzije i Azerbajdžana, izjavio kako je "optimističan". Ali isto tako je jasno izjavio kako ne računa da će doći do nekih velikih promjena u dogledno doba: "Odnos između Vatikana i naroda Kine se mora stabilizirati. Razgovori o tome se vode. Stvari koje se obavljaju na brzinu, nikad nisu dobre", rekao je Papa.

Sitni znakovi poboljšanja odnosa se ipak vide: zrakoplov ovog Pape je u kolovozu 2014. na putu u Južnu Koreju dobio dozvolu za prolazak kroz zračni prostor Kine. Pritom je papa Franjo, kao i nad svakom zemljom, poslao izuzetno ljubaznu i neutralnu poruku pozdrava koju je također zaključio svojim papinskim blagoslovom. Za razliku od tog putovanja, kada je 1989. u Južnu Koreju poletio papa Ivan Pavao II., njegovom avionu je Kina zabranila ulazak u zračni prostor te zemlje.

Inicijative oba prethodnika pape Franje, dakle i Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. da poboljšaju odnose s Kinom nisu dale nikakve vidljive rezultate - ili su čak polučile suprotan učinak. Tako je Benedikt 2005. pozvao četiri biskupa iz Kine na Svjetsku biskupsku sinodu u Rim. Tri od ta biskupa su bila iz kineske "državne katoličke udruge" s kojom je htio "prošvercati" i jednog biskupa iz ilegalne crkve kojeg je imenovao Vatikan. Na koncu u Rim nije došao niti jedan od pozvanih biskupa iz Kine.

"Pragmatično rješenje" ovog Pape?

Benedikt XVI. je svakako pokušavao poboljšati odnose Vatikana s Kinom, ali i to je činio na način koji je bio tipičan za ovog papu iz Bavarske. Tako je nakon tog neuspjelog poziva poslao i pastoralno pismo "biskupima, svećenicima, osobama koje žive životom posvećenom Bogu i vjernicima Katoličke crkve u Narodnoj Republici Kini" u kojem poručuje kako "Sveta Stolica ostaje otvorena za pregovore koji su nužni kako bi se prevladala trenutna teška situacija".

Ali onda Benedikt XVI. i to pismo koristi za kritiku Kine u kojoj "u ime raznih državnih organa, neposvećene - ponekad čak i nekrštene osobe donose odluke i nadziru važna crkvena pitanja, uključujući i imenovanje biskupa." Jer za službenu Kinu je imenovanje biskupa, što redovito čini Papa, miješanje u unutrašnje poslove Kine i to kategorički odbijaju. Papa iz Bavarske pak i tu poučava kineski državni vrh kako su "zajedništvo i jedinstvo bitni i integralni sastojci Crkve. Zato je plan, u religioznom pitanju, održavati crkvu koja bi bila 'neovisna' od Crkve, nespojiv s katoličkim naukom."

No kod pape Franje se, uglavnom daleko od očiju javnosti, i tu nešto mijenja. U kolovozu 2015. je državna, "patriotska" crkva nakon tri godine opet bila u prilici imenovati novog biskupa, Josepha Zhang Yinlina iz provincije Henan. Ali po prvi puta je taj izbor potvrdio i - Vatikan. Takorekuć zauzvrat, Peking je mjesec dana prije toga dozvolio vršenje dužnosti jednom biskupu koji je, kao i uvijek, bio "tajno" imenovan u Vatikanu.

Peking sada važniji od Vatikana?

Početkom kolovoza je i kardinal Hong Konga John Tong Hon u pismu vjernicima svoje biskupije otkrio kako su se Vatikan i Peking uspjeli dogovoriti o postupku izbora biskupa gdje bi Peking predlagao kandidate, a papa Franjo bi onda donosio odluku. To zapravo nije ništa neobično i u Katoličkoj crkvi: mnoge biskupije su si izborile privilegiju da same, često i uz mišljenje udruga vjernika, biraju kandidate za biskupa i Papa onda obično izabere nekog od njih.

Ima slučajeva, na primjer kod bivšeg čelnika biskupije Kölna Meisnera, kada se Ivan Pavao II. oglušio na želje iz biskupije i nametnuo "svog čovjeka" što definitivno nije donijelo sreću ni vjernicima Kölna niti Papi, a niti samom (kasnije kardinalu) Meisneru. Ali čak i u Njemačkoj, po slovu zakona, imenovanje biskupa još mora potvrditi i vlada pokrajine u kojoj se nalazi biskupija. No u slučaju Kine je to svakako nešto drugačije - ne smije se zaboraviti da je to još uvijek komunistička zemlja.

Zato je i takav sporazum Vatikana i Pekinga duboko uznemirio "staru Kinu" i sveučilišnog profesora King Ling-Hsina iz Tajvana koji upozorava da bi takvim dogovorom "Pekig imao veće ovlasti nego Sveta Stolica". Jer Tajvan, kamo je utekla nekadašnja vlada carske Kine, nakon revolucije još uvijek priznaje 22 zemlke kao "pravu" Kinu i Vatikan je među njima jedina zemlja iz Europe.

Zabrinutost Tajvana

Zato je to pitanje i državni problem za Tajvan o čemu su razgovarali i papa Franjo i tajvanski potpredsjednik Chen Chien-jen prilikom proglašenja svetom majke Tereze u Rimu. Tajvanski mediji su nakon toga prenijeli kako će "Papa moliti za građane Tajvana", a i tajvansko ministarstvo vanjskih poslova se požurilo naglasiti "duboko prijateljstvo koje traje više od 74 godina" između Tajvana i Vatikana.

Normalizacija odnosa Vatikana i Pekinga itekako brine Tajvan koji se i dalje trudi distancirati od "kopnene Kine". Obratno, Peking nikad nije krio svoje ambicije integrirati i Tajvan u "maticu" - čak i jedna od zvjezdica na kineskoj zastavi predstavlja upravo tu otočnu, za sada samostalnu državu. Tajvanski sveučilišni profesor se boji i da su ove mjere Pekinga na putu pomirenja s Vatikanom ustvari sredstvo pritiska na Tajvan. No isto tako, nema iluzija da će jednom, prije ili kasnije, doista doći do normalizacije odnosa komunističke države i Svete Stolice i da je ovako na kineskom predsjedniku da odluči o trenutku - kada će krenuti protiv vlade na Tajvanu.