Mi plačemo za njima, a oni za nama

Smještene su u sobi bivšeg odmarališta „Elektro-Kosova“ na Brezovici, gdje se jedan, a kamoli više ljudi, ne mogu ni okrenuti. Rosanda i Slobodanka Simić kao i Veselinka Spasić su starice između 70 i 83 godine, tu žive od 27. septembra 2013. kada su im u rodnom Drajčiću, nacionalno mješovitom selu prizrenske opštine, izgorjele kuće zbog neispravnih elektro-instalacija.

Na Brezovicu ih je, kažu, doveo Zoran. Prezime mu ne znaju, samo znaju da je načelnik Prizrenskog okruga, koji finansira Beograd. Dao im je tada nešto novca i, kako tvrde, ostavio ih na milost i nemilost. Plačući, Veselinka Spasić, najmlađa među njima, veli da „nemaju ništa ni da jedu ni da piju, a lijekove moraju stalno da kupuju.“

Dobile po 20.000 dinara

„Zoran nam je dao po 20.000 dinara, iako ima za osam mjeseci da nam daje još po toliko. Da li neko može da živi kao što mi živimo? Mi najcrnje živimo. Ko će da nas posjeti?“ – kaže Veselinka neprestano brišući suze.

I Rosanda Simić ističe teške životne uslove, put do desetak kilometara udaljenog Štrpca, a nema autobusa niti bilo kakvog organizovanog prevoza. Nemaju ni televizor – bukvalno ništa.

„Svaki mjesec moram da kupim lijekove u vrijednosti od petnaestak evra. Sve se mora kupiti. Dali nam malo pasulja, pirinča, makarona, nekih konzervi, kada su nas ovdje doveli. Ostalo moramo same da kupujemo. Mora se nekada staviti makar neka kost u jelo. A odakle nam?“ – jada se Rosanda.

Slobodanka Simić se jedva spasila iz zapaljene kuće u Drajčiću. U posljednjem trenutku iz požara ju je izvukla jedna Bošnjakinja koja je razbila vrata. Ta 83-ogodišnja starica sada se sa nostalgijom prisjeća života prije požara.

„U Drajčiću smo imale sve. Odlične komšije, stare, a veoma lijepe kuće koje su nam bile pune svega. Sada nemamo ništa. Razboljele smo se zbog toga. Sve nam fali. Suprug mi je umro 2001., a sin 2006., u 25. godini.“

Nema humanitarne pomoći za starice

Slobodanka žali i svoje komšije Bošnjake sa kojima su „vijekovima živjeli kao u jednoj kući“: „Mi plačemo za njima, a oni za nama. Tri puta su ovdje došli neki od njih da nas posjete i gorko se kaju što nisu uspjeli da nas zadrže u selu. Jako smo dobro živjeli. Nijednu ružnu riječ nismo imali od naših Bošnjaka. Ako su pravili svadbu, prvi smo bili. Kada smo mi pravili veselja, oni su bili prvi. Kada mi je suprug umro, oni su ga sahranili. Njih devet je ostavilo posao u Prištini i specijalno došlo na sahranu. Ne preostaje nam drugo nego da se njima i komšijama iz susjednih bošnjačkih sela obratimo za pomoć.“

Kako kažu, to nije slučaj sa njihovim sunarodnjacima iz Štrpca, niti je takav odnos prema ostalim stanovnicima kolektivnog centra u kome žive skoro deset meseci. Najteže im pada to što ih izostavljaju i prilikom podjele humanitarne pomoći, ponašajući se prema njima najblaže rečeno – neljudski.

„Svim stanarima ovog kolektivnog centra donijeli su nedavno humanitarnu pomoć. Čega sve tu nije bilo… Mi gledamo, a nama ne daju. Prilazim momku i pitam: ima li za nas? On, onako drsko, kaže da nema jer mi, navodno, svakog mjeseca dobijamo pare iz Beograda. Pojele ste cijelu Srbiju, kaže. A mi živimo kao bijednice“, kaže Veselinka i zatim do u detalje priča kako su nakon toga ponižavane.

Jedina želja da se vrate u rodno Drajčiće

Na sreću, povremeno im pomažu neki dobri ljudi koji nisu srpske nacionalnosti. Plačući i ridajući na sav glas, kao malo dijete, Veselinka izdvaja neku ženu iz Prištine: „Došla je ovdje jedna Albanka, donijela nam je po jedan par donjeg veša, čarape, još neke sitnice. Dala nam je sto evra i rekla nam da kupimo nešto. Zar smo mi to doživjele da čekamo milostinju? Imale smo pune kuće, a evo na šta smo spale.“

Poslije tolikih muka, plakanja, neizvjesnosti i ponižavanja, starice su odlučne da se vrate u rodno selo i tamo prežive ostatak života. „Da mi naprave kuću, ne tražim ja da bude kao što mi je bila, ali da imam dvije sobe i kupatilo, da se smjestim i mirno preživim preostale dane“, odlučna je Rosanda Simić.

Sve tri imaju istu poruku, a najmlađa među njima apeluje na sve koji mogu da im pomognu jer su one, kaže, „u najkritičnijoj situaciji“: „Nemamo ni da pojedemo, ni da popijemo, ni da se obučemo. Kako smo pošle od kuće, tako je sada. Nikakvu pomoć nam niko nije pružio. Molimo cijelu Jugoslaviju i ostale zemlje, da nam pomognu i vrate nas u naše selo. Da nam sagrade kuće i vrate nas. Svi su počeli da jedu paprike, paradajz, meso, a naše duše svo ovo vreme nisu okusile ništa.“