Mentalna blokada Zapadnog Balkana

Evropsko ujedinjenje, koje je počelo 50-tih godina, nije bilo samo ekonomski već u prvoj liniji politički projekat, nastao kao posljedica evropske istorije i ratova u prvoj polovini 20. stoljeća. Pored uvezivanja Njemačke, važan motiv za povezivanje bilo je prevazilaženje nacionalizma sa ciljem približavanja zemalja, dojučerašnjih neprijatelja. Ovaj motiv kao da je pao u zaborav, zato što se problemi takve vrste u zapadnoj Evropi smatraju prevaziđeni. Ali, kada su u pitanju zemlje Jugoistočne Evrope, onda je nalaz drugačiji. Sve je počelo sa učlanjenjem Grčke prije 30 godina, da bi se 2004 nastavilo sa Kiprom i 2007 sa Bugarskom i Rumunijom. Osam drugih zemalja, od kojih je pet već podnijelo zahtjev za učlanjenjem, spremne su na ovaj korak: Hrvatska, Srbija, Bosna, Kosovo, Crna Gora, Makedonija, Albanija i Turska. Proces učlanjenja u ovim zemljama shvata se kao ekskluzivan korak između EU i dotične zemlje. Komunikacija se odvija isključivo sa Briselom. U odnosu na susjedne zemlje u jugoistočnoj Evropi u najboljem slučaju vlada nezainteresovanost, ignorantnost i nerijetko nepovjerenje, piše Neue Zuericher Zeitung i dodaje: "Balkanski ratovi 1912/13 su i nakon skoro stotinu godina osnova, po kojoj se utvrđuje prijatelj ili neprijatelj sopstvene nacije. Oba svjetska rata učvrstila su ovakvo viđenje stvari.

Politika isključivosti

U Grčkoj su skoro svi nazivi gradova slavenskog porijekla zamijenjeni grčkim. Na Kosovu se nakon 1999 pokušava novim albanskim nazivima prekrižiti srbijanski udio u istoriji, kao što su prije toga Srbi, albanske nazive mijenjali srpskim. Ali onaj ko pogleda područje Elzasa za koje su se borile Njemačka i Francuska u 19. i 20. stoljeću uvidjeće da je tamo većina imena ostala nepromijenjena. Ako je i došlo do promjena, one su samo fonetičke prirode u smislu prilagođavanja francuskom jeziku. I u Južnom Tirolu, u kojem je nakon 1.svjetskog rata došlo do snažne "italijanizacije", stari nazivi danas imaju primat. Mnogi granice nisu poimali nečim što ih odvaja, već nečim što ih veže. To je u Jugoistočnoj Evropi, uprkos kulturalne i konfesionalne povezanosti, do danas nezamislivo. Regionalna saradnja, kakva je poznata u Zapadnoj Evropi, za Balkan je muzika budućnosti. Retorika sopstvenog identiteta i istrajavanja na pravima sopstvene nacije, i sugerisanje da susjedi imaju samo interese ali ne i prava, otežavaju politiku saradnje. To se ogleda u vječnom pravu Srbije na Kosovo ili ekskluzivnom grčkom pravu na naziv Makedonija. To ne ometa samo učlanjenje Makedonije u NATO već i početak pregovora za učlanjenje u EU.

Problem za EU

Evropskoj uniji bi dobro došlo da svjesnije sagleda ovu problematiku. Bilateralni konflikti koji se zaoštravaju i koji imaju ideološku pozadinu ili koji su tek u nastanku prijete da postanu problem za EU. To se pokazalo u slučaju konflikta na Kipru. Nacionalistički stavovi u Jugoistočnoj Evropi i pod njihovom prizmom nastali odnosi prema susjedima moraju se prevazići, ukoliko se ne želi dezavuirati evropska ideja. Potrebna je strategija koja ima u vidu region u cjelini i odnose među pojedinačnim zemljama, neovisno radi li se o članicama ili aspirantima za članstvo. Regionalno vijeće za saradnju koje je zamijenilo Pakt stabilnosti nije podesno za ovakvu vrstu zadatka. Od vladajućih političara u regionu ne mogu se očekivati nikakve bitne inicijative, jer se oni bilo iz oportunizma, bilo iz ubjeđenja jedva usuđuju suprotstaviti nacionalističkom "mainstreamu". Oni kod kuće drugačije pričaju nego pred kakvim forumom u EU. Ali ne bi im se trebalo popuštati kada rade na slabljenju inicijativa ionako slabih građanskih društava u Jugoistočnoj Evropi, kao što je do sada bilo pravilo", zaključuje Neue Zuericher Zeitung

Demokratija u Grčkoj spala na niske grane

Sueddeutsche Zeitung iz Minhena piše o izborima u Grčkoj. Grčka sebe slavi kao kolijevku demokratije. Ali jedva da postoji zemlja EU, u kojoj je demokratija spala na tako niske grane i dospjela u tako duboku krizu, piše ovaj list i dodaje:

„U Grčkoj je došlo do promjene, ali ne suštinske koja je bila hitno potrebna. Sa ovom zemljom je kao sa likovima iz stripova koji trče prema provaliji i umjesto da stanu na njenom rubu, nastavljaju da trče u zraku a ispod je bezdan. Novo lice na čelu vlade – da, ali novo u kome se prepoznaje staro. U trenutku kada je zemlji potreban novi radikalni početak, premijer postaje Jorgos Papandreu. On je potomak onih dinastija koje već pola vijeka dijele vlast i odgovorne su za agoniju u kojoj je zemlja. Građani su smijenili Papandreuovog suparnika Karamanlisa, ali alternativa nije nađena.

Čak i ako novi premijer zaista namjerava stati na put nepotizmu i koruptivnim klanovima moraće prvo da se pozabavi sopstvenom strankom, PASOK-om, u kojoj su još aktivne stare strukture. Onda će morati da se nosi sa ministrima koji je ponašaju kao feudalci. Potom sa lobijima koji guše zemlju. I na kraju sa samim Grcima. Iako mnogi uviđaju da se stvari moraju mijenjati i dalje su saučesnici. Svako vodi računa samo o sebi, za opšte dobro niko nije nadležan. I još nešto. Mnogi nisu glasali za Papandreua, jer je obećao reforme, nego zbog najave da će vrlo brzo podijeliti tri milijarde eura. Pri tom je Grčka bankrotirala. Ali i dalje trči kroz vazduh iznad provalije", piše Sueddeutsche Zeitung. .

Autor: Jasmina Rose

Odg. urednik: Zorica Ilić