Međunarodni sud dopustio i farsu | Politika | DW | 13.12.2017
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Međunarodni sud dopustio i farsu

U dojučerašnjoj sudnici Haškog tribunala danas počinje žalbena rasprava o oslobađajućoj presudi Vojislavu Šešelju. Da li će se farsa od tog suđenja u Haškom sudu nastaviti i u Mehanizmu za međunarodne krivične sudove?

Francuski sudija Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antonetti) je u martu prošle, 2016. godine, kao predsjedavajući Pretresnog vijeća Haškog tribunala, izrekao presudu po kojoj Vojislav Šešelj nije kriv ni po jednoj od devet tačaka optužnice. Da bi se to konstatovalo Haškom trbunalu je bilo potrebno 13 godina.

Lider srpskih radikala je u pritvoru Međunarodnog suda u Hagu bio od 24. februara 2003. godine. Optužen je za ratne zločine koji su, prema tužiocima, počinjeni od 1991. do 1993. godine nad nesrpskim stanovništvom velikih dijelova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine. Optužnica Šešelja tereti za progone na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, prisilno premještanje i nehumane postupke koji su kvalifikovani kao zločini protiv čovječnosti.

Po osnovi kršenja zakona i običaja ratovanja optužen je i za ubistva, mučenje, okrutno postupanje, razaranje sela i uništavanje vjerskih objekata, te pljačkanje javne i privatne imovine.

Zločini i govor mržnje

Suđenje mu je počelo četiri godine poslije hapšenja - tek 2007. i uz mnogo prekida i pauza, koje su mahom bile posljedica opstrukcije procesa od strane samog optuženog, faktički još traje: u toku je žalbeni postupak. Kao zastupnik sopstvene odbrane, Šešelj je sudska zasjedanja pretvarao u tribinu za političke govore ili u scenu, na kojoj je vulgarnim riječima vrijeđao sve odreda, od tužilaca i svjedoka do sudija i samog Tribunala. Postupak je nerijetko bio farsa koja je u direktnom televizijskom prenosu iz Haga zabavljala dio publike u Srbiji.

Osnovna teza tužilaca, koji su u svom dokaznom postupku izveli 72 svjedoka, bila je da je Šešelj odgovoran za osnivanje paravojne formacije Srpski četnički pokret, poznate pod nazivom "šešeljevci", koji su počinili zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Vukovaru, Bijeljini, Zvorniku, Brčkom, Nevesinju, okolini Mostara i širem području Sarajeva.

Vukovar 1991.

Vukovar 1991.

Posebna tačka optužnice je "govor mržnje". Tužioci su tvrdili da je on govorima uoči ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebno za vrijeme tih ratova, ne samo podsticao, nego praktično počinio progone, deportacije i prisilna premještanja stanovništva. Koristio je svaku priliku – o tome su tužioci predočili sudskom vijeću veliki broj video snimaka – da direktno huška na rat protiv "istorijskih neprijatelja", a to je značilo protiv Bošnjaka i Hrvata.

Tužioci su citirali Šešeljeve prijetnje da će se Srbi "osvetiti muslimanskim dušmanima", a Hrvatima "ispostaviti račune za žrtve iz I i II svjetskog rata" i "svetiti im se tamo gdje su najslabiji". Takvim govorima Šešelj je, tvrdili su tužioci, stvarao okolnosti za izazivanje nasilja i direktno upućivao na zločine, i u svojoj završnoj riječi u martu 2012. zatražili su kaznu od 28 godina zatvora.

Niko mu nije ni do koljena

Pošto se odrekao iznošenja dokaza, Šešelj je svoju odbranu sveo na završne riječi u kojima je optužio međunarodni sud da je instrument velikih sila i obavještajnih službi, stvoren samo zato da se sudi Srbima, i da je učinio sve da ga ubije kao i Slobodana Miloševića.

Njegova završna riječ bila je prije populistička retorika, nego iznošenje argumenata kojim je trebalo pobijati navode tužbe. Rekao je da mu niko u Hagu "nije ni do koljena", da je kao i srpski narod u svemu nadmoćan. "Svoju nadmoć pokazujem i u ovoj sudnici kao istaknuti srpski nacionalista", govorio je Šešelj, ne osvrćući se uopšte na konkretne navode optužnice.

Poslije završnih riječi ostalo je samo da sudije Pretresnog vijeće prouče dokaze tužbe i argumente odbrane i donesu presudu i izreknu je u oktobru 2013., ali optuženi je prouzrokovao nove peripetije.

Na njegov zahtjev iz vijeća koje mu je sudilo odstranjen je danski sudija Frederik Harhof (Harhoff) zato što je u privatnom pismu, do kojeg su došli mediji i objavili ga, kritikovao seriju oslobađajućih presuda (Gotovina, Markač, Perišić, Stanišić, Simatović). Taj "zaokret" ka oslobađajućim presudama Harhof je pripisao politički motivisanom pritisku predsjednika Haškog tribunala Teodora Merona na sudije. Međutim, posebno formirano vijeće je uvažilo Šešeljev navod da sudija Harhof nije nepristran jer "robuje predrasudama da su Srbi učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu, a nesrpsko stanovništvo žrtva". Diskvalifikujući sudiju Harhofa, članovi vijeći su taj navod preveli u formulaciju da je "pokazao pristranost u korist osuđujućih presuda".

Umjesto sudije Harhofa za člana Pretresnog vijeća postavljen je Senegalac Mandiaye Niang, koji je morao da se iz temelja upozna sa cjelokupnim desetogodišnjim predmetom Šešelj. Morao je pročitati sve zapisnike sa suđenja, a to je iznosilo 17.500 stranica, proučiti 1400 dokaza, pregledati stotine sati video snimaka sudskih zasjedanja da bi, eto, bilo kao da im je i prisustvovao. Umjesto predviđenih šest mjeseci sudiji Nijangu su bile potrebne dvije i po godine.

Popustima Šešelju nije bilo kraja. Farsa se nastavlja prijedlogom vijeća sudije Antonetija da bude pušten na slobodu do izricanja presude, iako to optuženi nije ni tražio. I prijedlog je prihvaćen. Šešelj je u novembru 2014. bukvalno istjeran iz zatvora u Sheveningenu, dok je izjavljivao da se neće držati ni jednog propisa o boravku na privremenoj slobodi, da se nikad neće vratiti u Hag i da će kako se nađe u Beogradu uletiti u politički život. U isto vrijeme vladi Srbije nije upućen nikakav zahtjev u vezi sa Šešeljevim boravkom na privremenoj slobodi, a još manje s njegovim povratkom u Hag, ako to Tribunal bude zahtijevao.

Šešelj pali hrvatsku zastavu u Beogradu 2015.

Povratak u 'politički život'

Farsa do kraja

Da bi farsa bila potpuna, 31. marta 2016. Vojislavu Šešelju izrečena je oslobađajuća presuda i to u njegovom odsustvu, što je mimo svih propisa Statuta Tribunala, po kojem optuženi mora biti prisutan suđenju, pa dakle i izricanju presude. Dva člana sudijskog vijeća – predsjedavajući Antoneti i kooptirani Nijang - nisu našli da je ijedan dokaz o njegovoj krivici utvrđen "van svake razumne sumnje". "Po izricanju ove presude optuženi je slobodan čovjek", rekao je sudija Antoneti. Treći član vijeća, italijanska sutkinja Latanci bila je drugačijeg mišljenja i oštro je iskazala svoje protivljenje presudi.

Drugo lice farse je, mora se priznati, i to što je optuženi držan u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Sheveningenu 11 i po godina, da bi onda bio pušten iz zatvora i na slobodi poslije godinu i po dana čuo oslobađajuću presudu. Po njoj, dakle, ako nije kriv, nije trebalo ni da bude u zatvoru Haškog tribunala. Da li je to zaista realan rezultat trinaestogodišnjeg rada tužilaca, istražitelja, sudijskog vijeća, prevodilaca, obezbjeđenja, svih 1300 zaposlenih Haškog tribunala, koji su se neposredno ili posredno bavili predmetom Šešelj?

Takva odluka Pretresnog vijeće nije manje paradoksalna od oslobađajućih presuda Gotovini i Perišiću, koji su bili prvostepeno osuđeni na 28 i 24 godine zatvora. Tužilaštvo je za Šešelja tražilo 28 godina zatvora, da bi ga većina sudijskog vijeća oslobodila. Ko je tu više zaslužan za oslobađajuću presudu: tužilaštvo jer nije imalo ubjedljivih dokaza i svjedoka za osuđujuću presudu ili vijeće francuskog sudije Antonetija, koje nije uvažilo dokaze tužbe ili ih "izopačeno tumačilo", kako je rekao sadašnji glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz), koji je odmah po izricanju oslobađajuće presude najavio žalbu. Da li će Bramerc, koji je postao glavni tužilac Haškog tribunala 2008, dakle nakon početka suđenja Vojislavu Šešelju, uspjeti da uozbilji ovaj proces, moćićemo se osvjedočiti danas. Kako je predviđeno, tužilaštvo će danas imati na raspolaganju jedan sat da petočlano sudijsko vijeće uvjere u ono što je sâm optuženi govorio da "riječi mogu biti užasno ubilačko oružje".

Šešelj je odbio da prisustvuje zasjedanju. I to mu je dopušteno.