1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Masakr u Odesi: užas sakriven ispod asfalta

Anastassia Boutsko
12. oktobar 2018

U noći između 22. i 23. oktobra 1941. godine je u ukrajinskom gradu Odesa izvršen maskar. Zločin o kojem se dugo ćutalo. Jedna inicijativa iz Njemačke želi da javnost dozna istinu.

https://p.dw.com/p/36QsW
Foto: DW/L. Sydorsky

12. oktobra 2018. godine će Šalimovka, novosagrađeno naselje u predgrađu Odese, biti mjesto jednog veoma neobičnog događaja. U Šalimovku dolaze ambasadori Njemačke i Rumunije, predstavnici udruženja žrtava holokausta, biće pročitan govor njemačke kancelarke Angele Merkel, nastupiće Hor iz Bremena, a liberalna rabina će izgovoriti kadiš (molitvu) za ljude koji su ubijeni te oktobarske noći na tom mjestu.

Da li je ovo komemoracija na kojoj će, kao i na mnogim drugim, biti obilježen jedan od bezbroj zločina nacističkog režima? Ne baš. Masakr u Odesi, prije svega izvršen nad jevrejskim civilima, spada u  crne mrlje u kulturi sjećanja Zapada. Rumunski i njemački okupatori, zajedno sa ukrajinskim saradnicima, te noći su ubili preko 30.000 nezaštićenih civila: žena, djece i ratnih zatvorenika. Odgovornost za taj zločin, do danas, 77. godina nakon tragedije, niko nije preuzeo.

Zaboravljena tragedija

Marieluise Beck to želi promijeniti. Ona sa svojim „Centrom liberalne moderne" nije samo organizovala komemoraciju nego je njemačku i rumunsku stranu nagovorila da podijele odgovornost za ovaj zločin. To što se na jednom mjestu užasa sada nalaze njemački i rumunski ambasadori predstavlja gestu koja je davno trebala biti urađena. Međutim, to je istovremeno i senzacija.

 Marieluise Beck sa njemačkom kancelarkom Angelom Merkel
Marieluise Beck sa njemačkom kancelarkom Angelom MerkelFoto: Getty Images/AFP/J. McDougall

Organizaciono ekstremno složena inicijativa je rezultat ličnog iskustva. „Ideja je nastala prije godinu dana kada sam na moje veliko razočarenje shvatila da ne znam ništa o tzv. `malom Babinom Jarusu` u Odesi", kaže Marieluise Beck koja je za svoju ideju dobila podršku njemačke kancelarke Angele Merkel.

Masakr u Odesi: Šta se dogodilo u Oktobru 1941?

"Sve je precizno dokumentovano", kaže Pavel Kozlenko, direktor muzeja u Odesi koji je osnovan 2009. godine. Crvena armija je 16. oktobra 1941. godine nakon dvoipomjesečne žestoke borbe bila primorana da se povuče iz Odese. Rumunske trupe, potpomognute njemačkim Wehrmachtom, ušle su u grad – „biser Crnog mora" koji je bio strateški važna baza. Stanovništvo se tada još uvijek nalazilo u gradu. Među njima je bilo 90.000 Jevreja.

U noći 22. oktobra je u 18 sati i 45 minuta u glavnoj rumunskoj bazi eksplodirala bomba koja je najvjerovatnije postavljena prije povlačenja Crvene armije. Tom prilikom je poginulo 67 osoba. Među njima 16. rumunskih i četiri njemačka oficira. Osveta je odmah uslijedila: za svakog poginulog oficira će biti ubijeno 200 „boljševika", a za svakog vojnika 100. Međutim, postojao je jedan problem: osim 3.000 ratnih zatvorenika u gradu skoro da više nije bilo „boljševika" niti odraslih muškaraca. Muškarci iz Odese su odavno bili pripadnici Armije ili partizana. Osveta je izvršena nad jevrejskim civilima.

Mali spomenik podsjeća na 30.000 ubijenih ljudi
Mali spomenik podsjeća na 30.000 ubijenih ljudiFoto: DW/O. Vlasenko

Masakr je izvršen u noći između 22. i 23. oktobra. Te noći je u praznim skladištima municije na periferiji grada zatvoreno oko 30.000 ljudi. 3.000 ratnih zatvorenika i mnogi jevrejski civili. Pokušaj da ih strijeljaju je propao. Ljudi su i previše bili zgusnuti. Da bi ih ubili, objekat su posuli benzinom i zapalili.

„Specijalna komisija, oformljena nakon rata, izmjerila je veličinu objekta i pomoću kostiju pomiješanih sa pepelom je utvrdila broj žrtava", kaže direktor muzeja Kozlenko koji taj posao obavlja volonterski. Nekoliko sedmica i mjeseci nakon masakra su u Odesi i kompletnom području Pridnjestrovlje provođene akcije čišćenja.

Holokaust u Ukrajini

Pavel Kozlenko ponosno pokazuje veliki broj eksponata u svom malom muzeju koje su pronašli i u muzej donijeli volonteri. Državna pomoć za rad muzeja ne postoji: „Ne smetaju nam u našem radu, ali nam i ne pomažu". Muzeju je odavno potrebna nova zgrada. Satara je oronula i postoji opasnost da se sruši.

Pavel Kozlenko kaže da u Ukrajini generalno u vezi sa holokaustom nedostaje „politika sjećanja" koja bi bila upravljana sa jednog mjesta. Ni jedan državni muzej se ne prisjeća više od 1,5 miliona jevrejskih žrtava. Niko se zvanično ne brine o brojnim spomenicima koje su preživjeli podigli poslije rata. Istoričari i volonteri su u Ukrajini identifikovali preko 1.500 mjesta na kojim su izvršeni zločini. Žrtve su uglavnom sahranjene na tim mjestima koja uopšte nisu ni označena. „Ta mjesto često nisu u centru grada ili sela, nego na periferiji", kaže Pavel Kozlenko i dodaje: „ponekad je to bila štala za svinje, a ponekad napuštena fabrička hala".

Strijeljanje kao metoda ubijanja

Pavel Kozlenko (lijevo) sa Mihhailom Zaslawskym koji je preživio holokaust.
Pavel Kozlenko (lijevo) sa Mihhailom Zaslawskym koji je preživio holokaust. Foto: DW/L. Sydorsky

Kozlenko smatra da je briga o takvim mjestima zadatak Ukrajine: „Biću iskren kada kažem da me čudi što ne postoje odgovarajući programi. Ukrajina još uvijek nije prepoznala holokaust kao dio svoje istorije, kao tragediju ukrajinskih građana".

Kozlenko se poziva na Timothya Snydera, američkog istoričara i istraživača holokausta koji ukazuje na to da je industrijsko ubijanje sa pećima za spaljivanje u javnosti postalo sinom za holokaust. „Holokaust strijeljanjem" koji je izvršen u istočnoevropskim mjestima u kojim je živio veliki broj Jevreja, a koji su izvršii pripadnici „SS" trupa i policijski bataljoni ostaje crna mrlja, kako na zapadu tako i na istoku. „U sovjetsko vrijeme je kultura sjećanja dodatno sistematski ignorisana", kaže Kozleno i dodaje: „isticano je da nisu ubijeni Jevreji, nego sovjetski građani". U skladištu municije u Odesi je spaljen i njegov pradjed, „kao sovjetski građanin jer je bio Jevrej".

Danas u Šalimovki na ono što se u tom mjestu dogodilo prije 77. godina podsjeća samo jedan mali spomenik. Ovdje nema kao u Aušvicu brda dječije obuće ili naočala. „Onaj ko je otvorenih pogleda, osjeća da je ovdje ispod asfalta sakriven užas", kaže Marieluise Beck i dodaje: „Njemačka mora poslati signal u smislu preuzimanja istorijske odgovornosti i to s molbom za oproštaj jer za tako nešto nema kompenzacije".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android