Marko Tomaš: Naše mjesto u svijetu je magareća klupa | Panorama | DW | 02.01.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Marko Tomaš: Naše mjesto u svijetu je magareća klupa

Te naše zemlje zapravo ne postoje, osim na papiru i na karti. One nemaju nikakvog sadržaja. Mislim da će njihova sudbina biti sve gora. Naše mjesto u takvom svijetu je magareća klupa, kaže za DW pisac Marko Tomaš.

DW: Objavio si do sada desetak knjiga, uglavom poezije. Rekao si da uvijek, makar i ne pisao, radiš na narednoj pjesmi. Kako se nepisanjem radi na novoj pjesmi ?

Marko Tomaš:  Nisam neko ko, barem kada je riječ o poeziji, rad na tome svodi na sjedenje ispred kompjutera. Neprestano vrtim po glavi određene misli i tako, razmišljajući o jednoj stvari, o jednoj rečenici, počnem oblikovati stih koji bude početni ili osnovni stih neke buduće pjesme. Tako da se te moje pjesme, prije nego što ih zapišem, nekako odvrću po mojoj glavi dok npr. šetam i razmišljam o raznim stvarima.

Imaš samo 39 godina, pa ipak, nekad kažeš kako stariš. Da li je to preuranjeno osjećanje, zajedno sa nekom vrstom rezignacije, cijena za biti zreo pisac?

To je više produkt neprestanog razmišljanja o prolaznosti. Često se poigravam sa tim takozvanim starenjem. Sa druge strane, uvijek govorim da bi ljudi trebali ostati djeca. Svijet bi, mislim, izgledao ljepši kada bismo uspjeli da u sebi očuvamo dječiju naivnost, sposobnost da vjerujemo i priželjkujemo čuda i magiju. Možda je to do podneblja u kojem živimo, ali često vidim ljude mojih godina kao ljudske olupine i imam utisak da su to odavno postali. Mislim da je to tako jer su u procesu odrastanja dovršili sebe kao ljude. Kao da su rekli - to je to i tako ćemo do kraja naših života. Ja ponavljam da još uvijek ne znam šta ću biti kad porastem. Ne znam ni kada će se to dogoditi. Želim sebi ostaviti i prostor i vrijeme da mogu promijeniti svijet svog života, da svakodnevnicu nekako okrenem naopačke. To mi je dovoljno magije u mom životu.

Mostar je za tebe izgubljen i tužan grad. Zagreb "grad plavih tramvaja i rundekovske melankolije”. Kako bi nazvao ostale gradove koji su na neki način tvoji? Beograd, Sarajevo, Ljubljanu?

Teško je sada definisati te gradove. Meni je Mostar, i ono što se u njemu događa, na neki način metafora ili simbol za globalnije procese. To neko gubljenje sebe i autentičnosti se ne događa samo u Mostaru, nego i u svim gradovima  koje si pomenula. Zarad kratkoročne koristi, naše gradove često pretvaramo u kulise koje iznajmljujemo putnicima namjernicima, kako bismo im potvrdili stereotipe koje imaju o nama i našim gradovima. To govori o globalnim političkim i ekonomskim procesima. O Mostaru govorim iz te perspektive, mada ima tu i drugih slojeva, poput nesretnog rata koji se dogodio prije gotovo 30 godina,  ali smo još uvijek duboko zaglavljeni u psihozu, koju je ta nesreća donijela sa sobom.

Novinarski posao  je ono sto te na neki način gura u stvarnost našeg regiona. Šta su danas Srbija, Hrvatska, BiH, kada ih gleda neko ko je u ulozi novinara, a ne pjesnika ?

Kao novinar pišem komentare, kolumne, koje nekad nazivam poetiziranim esejima o dnevno- političkim pitanjima. Mi smo duboke mračne provincije nekih davno iščezlih sastava, koji se na neki način ponovno uspostavljaju. Sve te države meni djeluju kao ispostava frustriranih bivših carevina, ali koje još uvijek vuku konce u nekakvoj globalnoj politici i ekonomiji. Te naše zemlje zapravo ne postoje, osim na papiru i na geografskoj karti. One nemaju nikakvog sadržaja. Odavno se dešavaju procesi apsolutne « rasprodaje obiteljskog srebra ». Mislim da će sudbina tih zemalja u tom smislu biti sve gora. Treba da imamo u vidu globalne procese i da budemo realni kada je riječ o našem mjestu u takvom svijetu. A rekao bih da je naše mjesto magareća klupa. 

Kritičan si i prema aktuelnom stanju u EU. Kažeš da polako nestaje san o Evropi. Kuda je Evropa krenula?

Čini mi se da su svi u nekom stanju permanentne predizborne kampanje. To je tzv. diktatura demokratije, u kojoj niko ne može, niti ima vremena da preuzme odgovornost, niti da bilo šta odluči. Ne mislim da će se nešto radikalno drugačije ili novo dogoditi, osim daljnjih produbljivanja neuroza, koje već odavno drmaju Evropu, a za kojom mi toliko žudimo. 

Djeluje kao da ti je ograničavanje slobode kretanja u EU, ono što te najviše pogađa.

Sloboda  kretanja je za mene bila jedina neupitna vrijednost EU i ono zbog čega se trebalo boriti da se postane dio velike i ujedinjene Europe. A prva stvar koja se počela ograničavati, čim su nastali problemi u EU, je upravo sloboda kretanja. Zato sada i ne vidim zbog čega bismo hrlili u EU, kad to nama u svakodnevom životu neće donijeti ništa radikalno drugačije od ovoga što već imamo. Tu je i nesposobnost da se bude odgovoran za sudbinu ljudi koji bježe iz ratova, na prostore, koji su velikim dijelom sve to i zakuhali. Dizanje zidova i bodljikvih žica je istovremeno i građenje jedne vrste logora, u kome se kao dobro živi. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo, a  živimo u logoru koji je ograđen bodljikavom žicom.

Kažeš da je jedina promjena na koju pisci  mogu da utiču ona koja se desi u čitaocima. Da li je uvijek bilo tako ? Ili je vrijeme otuđenja uticalo da pisci manje obilježavaju vrijeme u kojem žive ?

Promijenili su se mediji koji imaju utjecaj i načini na koji nešto utiče na svijet. Pisanje i knjige su nešto vrlo staromodno za danasnji svijet. Staromodno je nešto što će mladi ljudi često odbaciti, a iz njihovih se redova regrutira neka nova publika. Možemo govoriti o nemanju nikakvog utjecaja na određene skupine i generacije Ali mislim da je to nešto što je normalno i prirodno. Problem je što neki shvataju sebe smrtno ozbiljno, a ne pokašavaju da shvate vrijeme u kojem žive. Ako to shvate, shvatiće i način na koji ljudi razmišljaju. Ne znam kako je bilo ranije. Kažu da je u vrijeme Pabla Nerude bilo drugačije. Ali utjecaj na nečiju intimu i to što će neko uzeti moju knjigu u osami vlastite spavaće sobe je za mene veliki prostor utjecaja.

Nekada te pitaju -  zašto si toliko mračan ?  Iz tvojih pjesama izbija rezignacija, gotovo osjanje bezizlaza. Da li je ljubav ono što otvara put ka izlazu ? Ili je "crna i prljava”, ili, kako si rekao – "ropstvo, diktatura, emotivni kanibalizam” ?

To su samo neka od svojstava ljubavi. Najčešće potenciram tu stranu medalje, jer mislim da ljudi nikada nisu otvoreno razgovarali o mračnoj strani ljubavi. Insistiram na tome da bi se shvatila njena sveukupnost, da bismo je mogli promišljati sa raznih strana, dublje nego da je gledamo samo kao "leptiriće u trbuhu”. Puno više volim isprovocirati i iznervirati čovjeka, nego ga privoliti da se slaže sa mnom. Odatle toliko toga što neki nazivaju mrakom u mojoj poeziji. Taj mrak je samo "dark side of the moon”. Ali ja uvijek naglasim da postoji i "bright side of the moon”.

 

Preporuka redakcije