Marina Abramović: Život je san, smrt je buđenje | Politika | DW | 23.04.2018
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Marina Abramović: Život je san, smrt je buđenje

Marina Abramović voli ovu izreku sufista.. Do avgusta traje njena izložba u Bonu. „Sa 70 ste mudri. Sve se uklapa u veliku slagalicu. Shvatite da sve ima smisao, sreća i patnja, prijatelji i neprijatelji.“

Marinu Abramović je Bon dočekao kao svjetsku zvijezdu i uz odgovarajuću medijsku pompu. Ona je to postala najkasnije od performansa Umjetnik, koji je izložen u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku 2010. godine. Ovaj performans je vidjelo najmanje 750 hiljada, a po nekim procjenama čak i 900 hiljada ljudi. To je gotovo nevjerovatno, kada se zna da se perfomans sastojao od skoro nepomičnog sjedenja i gledanja bez riječi u oči osobi koja sjedi preko puta. I to tako tri mjeseca i po deset sati dnevno.

Pogledajte video 03:20

Velika scena za Marinu Abramović

Kako to neko može da izdrži? Zašto to želi da izdrži? I zašto je toliko ljudi to htjelo da vidi?

Kako žena od 60 godina može da se skine gola pred publikom u galeriji Gugenhajm, takođe u Njujorku i žiletom po stomaku rezbari zvezdu i kako može da leži na krstu od leda? Kako može u Veneciji na Bijenalu da sjedi na brdu smrdljivih krvavih goveđih kostiju, i čisteći ih četkom pjeva narodne pjesme dok su na zidu mračne prostorije projektovane fotografije njenog oca i majke?

Odgovore na ta pitanja traže posjetioci izložbe, otvorene 19. aprila u Bonu, koji su masovno pohrlili u Bundeskunsthalu – da vide i dožive uzbudljivi spoj dokumentovanih performansa od sedamdesetih godina pa do danas i izvođenje re-perfomansa asistenata Marine Abramović. Prvoga dana otvaranja mogli su da je vide i čuju na predavanju koje prati njenu veliku retrospektivu.

Zvijezda ni po čemu ne djeluje kao žena koja je zašla u 72. godinu. Ne samo zbog toga što je stasita Crnogorka uspravnog držanja „ispeglala" lice, koje uokviruje gusta crna kosa. Njen glas je mladalački, priča brzo i bez pripreme, kako sama kaže – onako kako joj nadolaze misli. Pri tom gestikulira rukom koja ne drži mikrofon i kao da diriguje u sali prepunoj mlade publike.

Marina Abramović nema tajni, ona ne pravi razliku između privatnog i javnog života. Na kraju je publici rekla da može da je pita šta hoće, samokritično dodavši: „Možda je to prevelika sloboda."Marini se žuri, to se vidi. Ne samo zato što je morala da putuje istog dana. Ona ne zna koliko ima vremena pred sobom, želi da prenese svoje znanje, svoju metodu, da ostvari projekte, da uobliči ono što će nositi njeno ime, kada nje više ne bude bilo.

Ausstellung Marina Abramovic The Cleaner (DW/K. Safronova)

Detalj sa izložbe Marine Abramović u Bonu pod nazivom "The Cleaner" - Umjetnik je stalno prisutan i njegov zadatak je da prozre i počisti

Koga zanima njeno djelo, neka pogleda filmove i izložbu koja u Bonu traje do sredine avgusta i koja će kasnije biti održana u još par gradova Evrope a koja je planirana i u Beogradu. Ovdje sam zapisala dio onoga što sam čula od Marine Abramović i što ona misli da „treba znati":

Energija

"Mi u normalnom životu ne koristimo svu svoju energiju. Svi imamo rezervu, koja se aktivira samo u posebnim situacijama, kada nam je život ugrožen. Zamislite da ste trčali u parku i da ste potpuno iscrpljeni, više ne možete i krenuli ste kući. U tom trenutku se pojavi čovek sa pištoljem i hoće da vas ubije. Šta ćete uraditi? Naravno, trčaćete iz sve snage. To je ta energija koju mobilišem za performans", pojašnjava Marina i nastavlja: "Veoma me je zanimalo oslobađanje od destruktivne energije i zbog toga sam mnogo istraživala, putovala po svijetu, bila u direktnom kontaktu sa raznim kulturama. Odlazim da dobijem (na Istok) i vraćam se (na Zapad) da dajem. Tako je nastala "Metoda Abramović".

Ili recimo vježba "Brojanje pirinča. Treba da uzmete šaku pirinča pomiješanog sa sočivom ili nekoliko šaka – to sami odlučite – i da izbrojite zrna pirinča. Kako ćete to raditi to je vaša stvar, da li ćete odmah početi da brojite ili će te prvo odvojiti pirinač od sočiva. Prvo vam je to interesantno, ali kad shvatite da će to da traje satima onda ste ljuti, i pitate se kakvog to uopšte ima smisla. Takav je naš um, stalno nas vara i tjera da odustanemo. Ali, ako niste u stanju da izbrojite taj pirinač pred sobom – niste u stanju da bilo šta u životu uradite kako treba."

Umjetnost i umjetnik

Ona mora biti u mogućnosti da promijeni način na koji društvo razmišlja. Umjetnost ima toliko dimenzija. Svako društvo ima različite potrebe, nekima su potrebni politički umjetnici, drugima duhovni. Za mene je umjetnost 21. vijeka oslobođena svega materijalnog, to je harizmatično mjesto gdje umjetnici i publika ulaze u dijalog.

Umjetnik mora da bude umjetnik. To je kao disanje, ne možeš da ne dišeš. Ideje koje ti dolaze, hoćeš da ostvariš, a za to su potrebni volja, požrtvovanost i grozničavost. Ako mi kažeš ne, to je za mene početak. Radoznalost. I sada se pitam, kao i kada sam bila veoma mlada… ne šta je Univerzum nego šta je iza Univerzuma i gdje nestaje svjetlost kada se ugasi svijeća.

Publika

Pre 30 godina sam shvatila da publika može da me ubije. To je bilo strašno iskustvo. Bilo je to u Italiji kada sam izvodila Ritam 0 i kada sam im ponudila 72 predmeta kojima su mogli i da me povrede, čak i ubiju – noževe, pištolj, metak… Ja sam preuzela odgovornost za bilo šta što urade. Prvo se nije događalo ništa neobično, ali posle nekoliko sati je izbila tuča između onih koji su htjeli da me ozbiljno povrede i onih koji su me branili. Dugo vremena mi je trebalo da se toga oslobodim. I onda sam se pitala kako mogu da „podignem" publiku da pokaže najbolje, a ne najgore. Od tada radim drugačije sa energijom publike.

Ausstellung Marina Abramovic - The Cleaner (picture-alliance/dpa/M. Becker)

Detalj sa izložbe Marine Abramović u Bonu pod nazivom "The Cleaner"

Religija

Ne zanima me institucionalizovana religija. Bavim se duhovnošću.

Prošlost

Svi vrijeme radim na tome da se očistim. Sve pretapam u rad. Kada sam radila na predstavi Boba Vilsona „Život i smrt Marine Abramović“ dala sam mu mnogo stvari iz Beograda, o svojoj porodici, tekstove o mojoj prošlosti. I nastala je ta čudesna predstava. Za vrijeme proba sam bila toliko dirnuta da sam plakala – svakog dana. I onda mi je Bob rekao – Prestani sa tim! Ne treba ti da plačeš nego publika! Postoji samo sadašnjost, ovaj trenutak. I to je to.

Ulaj

U vreme kada sam srela Ulaja, bilo mi je jako teško. Sve više i više sam pomjerala granice i moj život je zaista bio u opasnosti.

Marina-Abramovic-Retrospektive in Bonn (DW/S. Dege)

Marina Abramović sa svojom bivšom ljubavi Ulayom, s kojim je živjela i zajedno stvarala 12 punih godina

Kad sam ga prvi put videla, bio je nevjerovatan, pola žena, pola muškarac. S jedne strane sa dugom kosom, našminkan sa lijepo očupanim obrvama, a sa druge strane obrijan sa kratkom kosom. I onda smo se zaljubili, postali par, počeli da radimo zajedno. To je trajalo 12 godina. On cio je postao muškarac, a ja sam (mu) bila žena.

Nešto što je važno za naš zajednički rad i što ljudi ne znaju je da smo otišli kod lekara i tražili od njega da nas hipnotiše. Ali ne da nas pod hipnozom ispituje o našem životu, o prošlosti, nego o našem budućem radu. To smo radili tri meseca. Dogovor je bio da snimljeni materijal onoga što smo govorili čujemo na kraju, tek poslije tri mjeseca. Od toga je nastalo pet naših radova, performansa. Interesantno u tome je da su to bile ideje direktno iz podsvjesnog.

Žene i umjetnost

Znate zašto nema tako mnogo žena koje se bave umjetnošću? Zato što žene hoće sve: da budu srećne, da se udaju, da imaju djecu. Žene nisu spremne da žrtvuju sve za umjetnost. Ne volim da za mene kažu da sam umjetnica, ja sam umjetnik. Ja nisam morala da se borim za svoja ženska prava. Ja sam ih imala od samog početka, jer sam rođena odmah poslije rata u Jugoslaviji, gdje su žene bile u partizanima, nosile oružje, radile sve.

Bol i re-perfomansi

Svi se mi plašimo bola, patnje i smrti. Pokušavam da se kroz svoju umjetnost oslobodim tih strahova. Ne uživam ja u bolu i patnji! Performans je drugo, tada se koncentrišem i to ima smisao. Kod kuće, kad se posječem dok radim u kuhinji, nerviram se zbog toga i boli me kao i svakog drugog. Nikada ne uvježbavam svoje performanse, jer kada bih znala kako je teško, nikada ne bih uspjela da izdržim do kraja. U ranoj fazi, kad smo bili mladi, radili smo kratke performanse od po nekoliko sati i za njih nije bila potrebna nikakva priprema. Međutim, ne možete da radite duge performanse koji traju nekoliko dana, mjeseci, a da se ne pripremite fizički i mentalno.

Bila sam ljuta kada sam vidjela da se moji performansi pojavljuju na MTV, da se koriste u svijetu mode, da ih izvodi ko kako hoće. I sve bez pitanja, i bez plaćanja. Odlučila sam da to uzmem u svoje ruke i da obučim mlade umjetnike da to rade kako treba. Neki to sada rade bolje nego ja.

Godine

Sa 70 godina postajete mudri. Sve počne da se uklapa u veliku sliku, slagalicu. Čovjek shvati da je sve važno, da sve ima smisao, sreća i patnja, prijatelji i neprijatelji. Zato sam za svoj 70. rođendan pozvala i jedne i druge. Želim da doživim duboku starost.

Ausstellung Marina Abramovic: The Cleaner in der Bundeskunsthalle Bonn (TheMahler.com/Courtesy of the Marina Abramović Archives/VG Bild-Kunst, Bonn 2018)

Detalj sa izložbe Marine Abramović u Bonu pod nazivom "The Cleaner"

Smrt i sufizam

Veoma volim to što o smrti govore sufisti: Život je san, smrt je buđenje. Smrt se ne može izbjeći, svi ćemo umrijeti, samo ne znamo kad. Pokušavamo da na to ne mislimo, a trebalo bi da smrt integrišemo u svoj život i da se pripremimo, da umremo bez ljutnje, bez straha, svjesno. Voljela bih kada bih mogla tako da umrem.

Moja sahrana će biti organizovana u Beogradu, Amsterdamu i Njujorku. Samo moj advokat će znati gdje će se održati prava sahrana. Umjetnik to mora organizuje, to je njegovo posljednje umjetničko delo.

 

Audio i video zapisi na tu temu