Ambasador pomirenja u bokserskim rukavicama
8. juni 2018
"Baba mi je Ferida, deda Duško, jedan pradeda Avdo a drugi Đorđo. Učili su me da ljude ne dijelim po vjeri, već po tome kakav je ko čovjek. Najviše me pogađaju i nerviraju političke ambicije pojedinaca koji ne biraju sredstva za ostvarenje svojih ciljeva pa često posežu za nacionalizmom. Onim koji bi mene da svrstaju pod svoje ja kažem, moj otac se zove Zlatan, njegov rođeni brat, od iste majke i oca, moj čiča (amidža) je Fuad. Baba Ferida je do smrti u svojoj kući čuvala sliku Tita i partizanska obilježja ali je redovno plaćala članarinu Islamskoj zajednici i bila vjernik. To su dokazi da kada se sve i svačije poštuje, cijeni i uvažava, da se može živjeti u skladu i miru. Ja sam tako vaspitan, tako radim i pokušavam svoja najbolja iskustva prenijeti na ovu djecu sa kojima radim” kaže nekadašnji bokser i sadašnji trener bokserske reprezentacije Srbije Mane Marčeta.
Bokseri nisu ljudi od velikih riječi i lijepih priča. No i kod Maneta se potvrdilo da naizgled grubi momci u pravilu imaju veliko srce i da su puni obzira i razumijevanja za druge.
“Moje porijeklo mi je u mnogo čemu prednost je znam običaje, navike pa i vjerske potrebe i muslimana i hrišćana, tako da nikad u ekipama koje vodim bilo gdje nema nesporazuma tipa šta jedni ili drugi jedu ili ne jedu itd. Evo Ramazan je a ja imam boksera koji je od svog hodže dobio dozvolu da ne posti u pripremi za meč. I za njega se pravi posebna hrana u restoranu”, kazuje Marčeta vodeći brigu o svakoj sitnici.
Mane Marčeta se rodio 1981.godine u Bajinoj Bašti u Srbiji, na desnoj obali rijeke Drine, mada su mu korijeni u Skelanima, na lijevoj obali Drine u Bosni i Hercegovini. Mane je '96. godine došao u Čačak kod babe i dede po majci da upiše srednju školu. Usput je počeo da trenira boks. Milenko Andrić, njegov prvi trener prisjeća se tih dana:
"Od prvog ulaska u salu se vidjelo da je izuzetno nadaren ali i odvažan, hrabar, uporan, istrajan u radu i da ima svoj cilj, tako da je već nakon 6 mjeseci postao kadetski prvak Jugoslavije u srednjoj kategoriji, a samo malo kasnije i vice šampion Evrope na prvenstvu koje se održavalo 1997. godine u Makedoniji”, kaže Andrić.
Sport može da pomiri i pomjeri sve granice
Mane je nastupio pod zastavom Srbije i interesantnom igrom slučaja upravo on je bio prvi sportista iz Srbije koji se sastao sa hrvatskim sportistom nakon raspada bivše Jugoslavije. Na tom prvenstvu, u prvom kolu. Mane je slavio pobjedu prekidom u drugoj rundi.
Sa Andrićem smo razgovarali u Srebrenici prilikom nedavnog revijalnog susreta najboljih mladih boksera iz srbijanske reprezentacije i najboljih takmičara iz bokserske lige RS, pošto u Bosni i Hercegovini još uvijek nema jedinstvene lige već se takmičenja odvijaju u dvije entitetske lige. Ponosan na svog nekadašnjeg učenika koji je bio glavni organizator turnira, Milenko Andrić kaže da je"šteta što se ne organizuje više ovakvih turnira na kojima bi učestvovale ekipe iz svih bivših jugoslovenskih republika. Mislim da je to pravi put jer sport može da pomiri i pomjeri sve granice”.
Uspješna amaterska karijera
U amaterskom ringu, Mane se takmičio za različite klubove i bio uspješan kako u pojedinačnoj tako i u ekipnoj konkurenciji. Boksujući za Partizan, Vojvodinu, Kraljevo, Radnik iz Bijeljine, Bosanski Brod, dva puta je bio pojedinačni prvak Srbije u super teškoj kategoriji, tri puta pojedinačni prvak BiH, i dva puta ekipni šampion BiH.
Učestvovao je 2001.godine na prvim poratnim zajedničkim pripremama boksera iz Federacjje BiH i RS, da bi u Reprezentaciji Bosne i Hercegovine nastupio na Evropskom prvenstvu 2011.godine u Ankari i sumnjivim preglasavanjem sudija nakon 15:15 izgubio od boksera iz Irske.
"Mislim da sam tada izgubio nezasluženo ali i to je sport. U narednom kolu mi je trebao biti protivnik Antony Joshua današnji svetski prvak, profesionalac. Ko zna šta bi se desilo”, sa osmijehom se prisjeća Marčeta.
Odboksovao je oko 150 amaterskih mečeva i nakon tog poraza u Ankari prešao je u profi vode. U Srebrenici koju on smatra svojim gradom, organizovao je prije četiri godine prve mečeve boksera profesionalaca. Tada je mladi Alem Begić (takođe porijeklom iz Srebrenice pš aut.) višestruki šampion Njemačke i aktuelni prvek Evrope, svoj prvi profesionalni meč, dobio nokautom.
“To mi je dobar prijatelj i drago mi je da sam barem malo pomogao početak njegove, sada već veoma uspješne profesionalne karijere”, kaže Marčeta.
On sam je uspješno odboksovao desetak borbi i još nije zauvijek “okačio rukavice o klin” ali se više posvetio trenerskom poslu i učenju mladih. Danas je trener Reprezentacije Srbije, uzrasta 17-18 godina ali ne zaboravlja svoje korijene i onako kako najbolje zna pokušava pomoći svojoj Srebrenici i Bosni i Hercegovini. U Beogradu, gdje živi i radi, osnovao je bokserski klub koji sam trenira. Klub je registrovao i u Srebrenici i njegovi momci za Srebrenicu nastupaju u ligi RS, trenutno zauzimaju 11 mjesto među 18 klubova.
“Ja nemam veliki novac da bih mogao pomoći svome gradu ali smatram da ovim što najbolje znam mogu dati barem mali doprinos da se nešto pozitvno dešava u Srebrenici. Ja ne želim da se vraćamo nazad, da živimo u prošlosti. Najviše me pogađa to što pojedinci nacionalizam koriste da stvaraju mržnju među ljudima”. kaže Marčeta i dalje nastavlja:
"Kad se zlo dešavalo na ovim prostorima bio sam desetogodišnji klinac i sve sam to doživljavao samo kroz fragmente priča starijih koje bih čuo. Mi ovdje moramo živeti zajedno.Isti smo, imamo isti mentalitet i mnogo toga sličnog ili istog. To što se na različite načine molimo Bogu, ne treba da nas razdvaja, već spaja. Što prije to shvatimo prije ćemo krenuti napred i svima će nam biti bolje” kaže Marčeta.
Mane Marčeta kaže da je on prije svega sportista te da ga politika ne interesuje i ne želi imati nikavog posla sa njom. Na česte pokušaje političara da njegov trud i rad iskoriste za svoje ciljeve on kaže:
Trenira učenika Medrese
Manetove riječi da je sve moguće kada se to želi i hoće potvrđuje svojom pričom jedan od njegovih mladih učenika. “Zovem se Emir Hanuša, učenik sam Medrese Gazi-Isa beg u Novom Pazaru. Boks treniram nepune dvije godine i već sam prvak Države”, predstavlja nam se crnpurasti vižljasti momčić kojem na zvaničnom mjerenju pred meč vaga pokaza da je težak 58 kilograma. Na pitanje kako se u njegovom životu slažu boks i Medresa, hoće li boksovati i kad postane vjerski službenik, hodža ili imam, on kaže: “Za sada se boks i učenje u Medresi slažu odlično. Boks volim i baveći se njime stekao sam nova poznanstva i prijetelje. Na treningu izbacim svu negativnu energiju iz sebe a učenje u Medresi mi donosi duhovni mir, psihički sam stabilniji i mislim da je to dobra kombinacija za uspjeh. Kako će sutra to biti za sada ne znam”, kazao nam je mladi Pazarac pun utisaka za prvog boraka u Srebrenici, želeći da vidi i Memorijalni centar Potočari
Ako su tamo napali Vučića, šta će tek vama uraditi?
Na putu kojim je krenuo ima puno prepreka i predrasuda nastavlja nam dalje u svojoj priči Mane Marčeta:
"Evo ponovo krećem iz Srebrenice, ovim revijalnim turnirima, pored lige i zvaničnih susreta, pokušavam da ovu djecu iz Srbije i Bosne i Hercegovine što više približim, jedne drugim, da upoznaju, da sami se uvjere i počnu da ruše te predrasude. Nije to lako. Pred polazak ovamo zvala me majka jednog od ovih momaka i kazala da ona neće pustiti svog sina da ide u Srebrenicu. Kao “ako su tamo napali Predsjednika države, šta će mladim bokserima tek uraditi?”
Turnir sa šest odličnih mečava na otvorenim terenima u Srebrenici je protekao u najboljem redu, bez i jednog zvižduka ili izgreda i to je ono što Manetu daje novu snagu da nastavi dalje.Planovi su veliki i ambiciozni.
"Jugoslavija je imala jednu od najboljih boksreskih liga. U bivšoj državi boks je bio drugi sport posle fudbala. Ko se još ne seća Mate Parlova, Marijana Beneša,braće Kačar, Vujkovića, Puzovića, Aceta Rusevskog... da ne nabrajam dalje. Moj želja je da sve te današnje države iz regiona udružimo bar u sportu. Mi to pokušavamo kroz boks,” kaže Marčeta na kraju uvjeren u uspijeh onoga što radi.