Majka ruskog dezertera: ″Ne vidim budućnost u sadašnjoj Rusiji″ | Politika | DW | 06.10.2022

Upoznajte novu internetsku stranicu DW-a

Pogledajte beta verziju dw.com. Nismo još gotovi! Vaše mišljenje nam može pomoći da se poboljšamo.

  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Intervju

Majka ruskog dezertera: "Ne vidim budućnost u sadašnjoj Rusiji"

Stotine hiljada Rusa su zbog mobilizacije napustilli zemlju. Čemu se nadaju njihove majke? Zbog čega nema masovnog protesta žena? DW je razgovarao sa majkom jednog od onih koji se protive mobilizaciji.

Od kada je ruski predsjednik Vladimir Putin naredio "djelomičnu mobilizaciju", stotine hiljada muškaraca koji ne žele ratovati u Ukrajini pobjeglo je u susjedne zemlje, poput Gruzije, Kazahstana i Bjelorusije. U više ruskih regiona održani su protestni skupovi protiv mobilizacije, koje je policija silom ugušila. DW je razgovarao sa majkom jednog od onih koji se protive mobilizaciji. Irina Ivanova iz Moskve (ime je promijenjeno iz sigurnosnih razloga) govori o mobilizaciji i o tome zbog čega se u Rusiji ne događaju protesti žena.

DW: Gospođo Ivanova, možete li nam reći, gdje se vaš sin Sade nalazi?

Irina Ivanova: Moj sin je u Kazahstanu, gdje pokušava organizovati svoj život na određeno vrijeme i naäu adekvatan smještaj. Nakon toga će, u zavisnosti od situacije, vidjeti šta će dalje poduzeti. Možda će podnijeti zahtjev za vizu u konzulatima drugih zemalja.

Da li je on napustio Rusiju zbog uvođenja mobilizacije?

Ne, mi nismo toliko čekali jer on može biti među prvima koje će pozvati. Ima oko 30 godina, služio je vojsku, tako da ispunjava sve uslove. Moj sin studira, ali ovo mu nije prvi studij. Na početku je rečeno da studenti neće biti regrutovani. Ali ljudi iz službe za regrutaciju i policije stalno su dolazili na fakultet. Zbog toga smo preko noći odlučili da moj sin kupi karte i ode u jedan grad na granici sa Kazahstanom. Znali smo da je tu još uvijek moguće preći preko granice mirno i legalno. Tamo živi jedna naša prijateljica. Ona mu je pomogla i čekala je dok on nije prošao sve kontrole i na drugoj strani sjeo u auto.

Russische Flüchtlinge in Kasachstan

Mladi Rusi koji su se uspjeli domoći Kazahstana

Stotine hiljada Rusa sada traže utočište u susjednim zemljama. Zašto je mobilizacija predstavljala toliki šok? Prije toga, sedam mjeseci, ljudi su živjeli kao da u Ukrajini nije bilo rata.

To nije tačno da su živjeli kao da nije bilo rata. Svi su živjeli sa spoznajom da je u Ukrajini rat. Ali svako ima svoju svakodnevicu. U ruskom jeziku postoji izreka: Nužda uči čovjeka da se moli. I ovdje je isto. U rat u Ukrajinu su otišli ljudi koji su se na to odlučili iz raznih razloga – ideoloških, finansijskih ili nekih unutrašnjih uvjerenja. Oni su svjesno izabrali taj put. Ali sada vlast odlučuje, ne pitajući ljude, a oni se s tim ne slažu. Da ne bi učestvovali u svemu, iza čega zapravo ne stoje, ljudi bježe.

Šta mislite o tome što neke evropske zemlje zatvaraju svoje granice za Ruse?

S jedne strane, njihovi strahovi su razumljivi, jer svaka država u prvom redu brine o sopstvenoj sigurnosti. Ali istovremeno sam razočarana što je svim Rusima zabranjen ulazak, a ne samo onima koji su krivi za sve ovo. Oni to prije svega odbijaju zbog straha, a potom i zbog politike bojkota i generalizacije, koja je posljednjih godina postala politički trend. Prema tim mjerilima, Rusija je agresor i samim tim su svi Rusi agresori. No, svaku osobu treba pojedinačno posmatrati – mene, mog sina, moje prijatelje, sinove mojih prijatelja. Oni se ne slažu s onim što se sada dešava i nisu agresori i uljezi. Oni protestuju na sve zamislive načine. Ali mi nismo prihvaćeni jer se tako ponaša naša država. To je nesreća svakog pojedinca koji se ne slaže sa ruskom politikom.

Mnogi ljudi u inostranstvu misle da Rusi ne treba da bježe od tog problema, već da se bore protiv toga.

Ja ne vidim mogućnost da ljudi sami zaustave ovo što se ovdje dešava. Danas svi govore: "Imate takvog predsjednika, izađite na ulicu i srušite ga." Kako to da uradimo? Nakon ovog masovnog egzodusa, ovdje u zemlji više nema jake muške populacije koja razmišlja. Muškarci bježe od ove opasnosti i agresije jer ne žele uprljati i okrvaviti ruke. Žene poput mene su ostale. Šta da radimo? Možda ćemo biti dotjerane do toga da će doći do pobune žena. U istoriji su poznati mnogi takvi primjeri. Ali šta se može uraditi u ovoj situaciji? Nemam odgovor na to.

Georgien | Lange Schlangen bei der Einreise aus Russland

Duge kolone vozila na ulazu u Gruziju zabilježene krajem septembra

Skoro svi muškarci koji bježe su muževi i sinovi. Veći protesti žena dogodili su se samo u Dagestanu i Jakutiji. Zbog čega ih nije bilo u drugim regionima, u velikim gradovima, u Moskvi?

Moji prijatelji, kolege i ja stalno razgovaramo o tome. Svi imamo različita mišljenja, ali se slažemo u jednom: razlog je to što se što osjećamo veliku odgovornost i što se brinemo za svoju djecu. Uvijek sam odlazila na demonstracije. Pri tome sam uvijek pazila da ne doživim udare policijskih palica, jer imam još dvoje maloljetne djece. Postoje stotine hiljada i milioni ljudi poput mene. Ako iz bilo kog razloga više ne budemo tu, onda će životi naših porodica i naše djece također biti uništeni. U malim republikama poput Dagestana ili Jakutije, nepotizam i klanovi su veoma zastupljeni. Mi, Moskovljani poput mene, nemamo nikoga ko stoji iza nas. Ne možemo garantovati sigurnost naše djece. Ne želimo živjeti u uslovima u kojima živimo danas, ali tu ništa ne možemo promijeniti. To je naša najveća tragedija i naša najveća nesreća.

Kakve reakcije na mobilizaciju primjećujete u krugu svojih prijatelja i širom zemlje?

U krugu mojih prijatelja svi su zgroženi i osuđuju ovaj rat. Mi smo protiv rata. Mrzim državnu vlast koja je uzurpirala moju domovinu. To govorim već 20 godina. Šta ona sve ne radi, a sad tjera mog sina da učestvuje u tome. Nemam riječi da opišem ono što osjećam. S druge strane, znam da u provincijama, u zapuštenim gradovima i selima, gdje se informacije primaju samo u iskrivljenom obliku i samo preko državnih medija, preovladavaju posve drugačija shvatanja. Riječ je o ogromnom području i ti ljudi su spremni da sve to podrže. Osjećamo se kao manjina.

Kako vidite budućnost Rusije, kao i svoju ličnu budućnost?

Odgovor je, nažalost, jasan: u današnjoj Rusiji ne vidim nikakvu budućnost. Nemamo ni jedne osobe koju bi pratili kao vođu. Svi takvi su eliminisani. Niko više ne pokušava da bude vođa. Više nemamo nikakavu mogućnost uticaja. Sve što nam preostaje je naše odbijanje i otpor svemu. Sve što možemo da uradimo je da pokušamo da sačuvamo bar dio svoje porodice i dio sebe.

Razgovor vodila: Marina Baranovska

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu