Macron se profilira preko Libije

"Istorijsku hrabrost" su dokazala oba njegova sugovornika, izjavio je francuski predsjednik Emanuel Macron nakon kratkog Samita o Libiji na koji je bio pozvan. Macron je razgovarao sa libijskim premijerom Fajis al-Saradžom, kao i generalom Halifom Haftarom moćnim vojnim komandantom zemlje.

Dvojica Libijaca pripadaju različitim političkim taborima bez kojih je smirivanje situacije u ovoj zemlji nemoguće. Sada je Macron mogao najaviti da su oba njegova sugovornika spremna dozvoliti održavanje parlamentarnih izbora naredne godine.

Ukoliko Al-Saradž i Haftar održe ono što su najavili da će, onda bi sastanak u Parizu bio iskorak u dobrom smjeru. Još u maju su se njih dvojica sreli u Abu Dabiju, ali se nakon toga nisu mogli usaglasiti oko zajedničke izjave. Umjesto toga svako je dao svoje vlastito obrazloženje. Doduše oni su u povodu ovog susreta saopćili da najkasnije do marta 2018. godine trebaju biti održani predsjednički i parlamentarni izbori. Ipak teško da su i otputovali iz Abu Dabija grupe kojima oni pripadaju su počele voditi borbe sa do tada skoro neviđenom žestinom.

Tripoli contra Tobruk

Nakon što je počeo građanski rat 2014. godine u Libiji postoje dvije vlade: jedna u Tripoliju i jedna u Tobruku, na istoku zemlje. 2015. godine su oba tabora postigla dogovor o mirovnom ugovoru na čijim osnovama je nastala vlada nacionalnog spasa pod predsjedavanjem Fajis al-Saradža. Ona naravno nije priznata od strane svih političara na istoku zemlje. Ove grupe su bliske generalu Haftaru. 

Haftar je bivši bliski suradnik libijskog vođe Muammara Al Gaddafia, svrgnutog i ubijenog 2011. godine, koji je međutim već godinama prije revolucije bio na distanci s njim. On je nastavio komandovati njemu podređenim trupama s kojima se s jedne strane borio protiv džihadista infiltriranih u zemlji, a s druge strane podržavao političare smještene u Tobruku koji smatraju da vlada nacionalnog spasa, smještena u Tripoliju, nema legitimitet. Zahvaljujući svojim uspjesima protiv naoružanih islamista Haftar je stekao povjerenje širokih slojeva stanovništva. Istodobno se navodi da ima ambicije prema predsjedničkom uredu. Otvoreno je prije svega kako on zamišlja odnos između civilne i vojne vlasti.

Kontrola vojske

Predsjednik Macron je i tokom sastanka u Parizu nastojao tematizirati kontrolu vojske od strane politike. S tim ciljem je Haftaru ponudio i poseban susret za razgovor. On je doduše trajao samo deset minuta dok je Al-Saradž sa francuskim predsjednikom razgovarao 45 minuta. Ipak razgovor sa generalom bi mogao imati prije svega simbolični značaj: Njime je Macron dokumentirao da u najmanju ruku simbolično priznaje odnos snaga u Libiji.

"Haftar ima strpljenja, on zna, da vrijeme igra za njega. Ako on prihvati izbore za narednu godinu, on ima dovoljno vremena da osvoji dodatne terene u Libiji", objašnjava francuski politolog Jallel Harchaoui za list Libération.

Teške povrede ljudskih prava

Macron je prije sastanka uvjeravao da će razgovarati i o ljudskim pravima. On je to morao uraditi već i zbog toga jer pripadnici vojne jedinice Saiqa bliske Haftaru ponavljaju da džihadiste treba pogubiti. Ove sedmice je objavljen video u kojem vjerojatni komandant ove jedinice, Mahmud al-Varfali, pokazuje kako on svojim vojnicima naređuje da pucaju u osumnjičene džihadiste dok oni kleče.

Europa i izbjeglice

Europa najveći interes za smirivanje stanje u Libiji ima prije svega zbog izbjeglica koje prolaze kroz ovu zemlju. Samo u junu je stiglo oko 11 000 ljudi u Italiju, 80 000 je stiglo samo u prvoj polovini 2017. godine. Tek kada bi u Libiji na vlasti bila vlada koju priznaju sve stranke i političke snage Europa bi mogla imati utjecaja na izbjegličku politiku na licu mjesta.

Put ka tome će voditi preko izbora. Doduše već je održano više izbora, ipak njihov rezultat nisu prihvatile sve strane. U Libiji ne postoji tradicija slobodnih izbora, objašnjava ekspert za ovu zemlju Andreas Dittman sa geografskog Instituta Univerziteta Giessen. To, kako on kaže, razlikuje Libiju od susjednih zemalja.

"Izbori u modernoj Libiji još nisu postojali - ni za vrijeme Gadafijeve vladavine ni prije toga kada je zemlja najprije bila italijanska kolonija i nakon toga monarhija. Nije bilo demokratije koja je provođena", kaže Dittman. Ukoliko bi, kako kaže Dittman, pošlo za rukom prevazići taj historijski propust zahvaljujući razgovorima u Parizu onda bi se Macron etablirao kao pregovarač prvog ranga.