Macron i Orbán prisiljavaju Njemačku na razmišljanje | Evropa | DW | 24.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Evropa

Macron i Orbán prisiljavaju Njemačku na razmišljanje

Francuski predsjednik Emmanuel Macron mađarski predsjednik vlade Viktor Orban našli su zajednički jezik – kao provokatori u Europi oportunizma.

Počasni predsjednik bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) Edmund Stoiber u Budimpešti je 8. novembra 2019. dobio visoko mađarsko odlikovanje. Uručio mu ga je mađarski predsjednik János Áder. Nakon toga se Stoiber sastao s predsjednikom mađarske vlade Viktorom Orbánom. Za razgovor je bio planiran jedan sat a potrajao je više od tri sata.

O čemu su razgovarali? „Prije svega o europskoj politici i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu", izjavio je Stoiber nakon razgovora ovom reporteru. Macronove „drastične riječi da se Europa mora definirati kao svjetska sila ili će nestati još nitko nije izrekao u tako oštrom obliku", rekao je Stoiber. I on nije ostavljao nikakve dvojbe da se slaže s Macronom, iako se savezna kancelarka Angela Merkel tome usprotivila. I dodao je da to i Orbán vidi tako – da NATO više nije ono što je nekoć bio. Teško da bi, na primjer, u slučaju ruskog napada na Estoniju, NATO ispunio obavezu i branio ovu zemlju, smatra Stoiber. Njegov zaključak je: Europa mora u obrambenoj politici srasti i stvoriti vlastitu, snažnu vojsku. Orbán će rado u tome sudjelovati „shodno mogućnostima njegove zemlje".

Zabrinuti Poljaci

Orbán i Macron su o tome iscrpno razgovarali u 4 oka, kad je francuski predsjednik 11. oktobra u Parizu primio Orbána. Nakon toga je Macron izvijestio da je s Orbánom razgovarao o budućnosti NATO-a i EU-a i da su se kod puno stvari složili. Već prije toga, u septembru, Macron je na konferenciji s veleposlanicima svoje zemlje rekao da ga Orbán „inspirira" – a to je kompliment koji je i Orbán u više navrata uputio Macronu. Orbánov politički kurs „u sebi nosi kulturnu i civilizacijsku snagu", Mađarska je na čelu s Orbánom postala izviđač u vremenima radikalnih promjena, za razliku od drugih europskih zemalja, rekao je Macron.

Drukčije Macrona vide u Poljskoj. Tamošnji predsjednik vlade Mateusz Morawiecki je Macronovu analizu NATO-a (da je NATO „klinički mrtav") nazvao „opasnom". On je Macrona oštro napao: da Francuska škrtari kod obrane; je li Francuska uopće spremna ispuniti svoje obaveze, pitao je Morawiecki te izrazio nadu da se NATO još može osloniti na tu zemlju.

Zajedljivi ton ne dolazi slučajno. Macronova najosjetljivija kritika da SAD u slučaju ruskog napada na neku od zemalja bivšeg Istočnog bloka ne bi promatrao kao slučaj „obaveze zajedničke obrane" u srži pogađa obrambenu politiku Poljske. Varšava Rusiju vidi kao stvarnu, konkretnu opasnost za sigurnost Poljske i o Europskoj uniji misli isto tako kako Macron misli o NATO-u: da se u slučaju opasnosti ne može u nju pouzdati. Zato je Poljska posljednjih godina uložila puno energije i puno novca da bi Amerikance pridobila na svoju stranu. Vlada je tako postigla da su američke trupe stacionirane u Poljskoj i nade polaže u prisne odnose s SAD-om na području sigurnosne politike. Macron to smatra naivnim. A možda i je tako.

Manje ili više Europe

Nevjerojatno je što se tu događa: Macron i Orbán su postali dva intelektualna pokretača rasprave o budućnosti Europe. Šablone iz prošlosti – za ili protiv Europe, više ili manje europske integracije, više EU-a ili više nacionalne države – to se više ne uklapa u kompleksne, a ponekad i proturječne misli i rečenice koje njih dvojica formuliraju.

Macron je primjerice torpedirao proširenje EU-a na zemlje zapadnog Balkana – dakle „manje Europe". To je odluka koja širom otvara vrata ruskom, kineskom i turskom utjecaju u toj regiji – dakle „slabija Europa". A zemlje srednje i istočne Europe iz takozvane Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka), koje su ozloglašene i proglađene kao EU-skeptične, strastvene su zagovornice novog proširenja na istok – dakle „više EU-a" i to zbog čistog vlastitog interesa. To bi naime znatno povećalo političku težinu „Istoka" unutar EU-a.

Boris Kalnoky (privat)

Boris Kalnoky

Macron želi europskog ministra financija, izravne poreze EU-a, zajedničku gospodarsku politiku – „više EU-a". Orbán i ostali iz skupine V4 ništa od toga – „manje EU-a". Svi hoće više novca iz EU-a, primjerice iz novog poreza na financijske transakcije – „više EU-a". Macron i V4 su bili protiv načela vodećega kandidata na europskim izborima – „manje EU-a". Macron i V4 žele pravu europsku vojsku – „više EU-a". Francuska to želi zato što tradicionalno hoće biti sila i što bi u nekoj europskoj vojsci mogla zahtijevati vodeću ulogu. Poljska ima djelomice interesa ako bi to bila stvar kojom bi se moglo suprotstaviti Rusiji – samo ako se pritom ne raspadne NATO. Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj se ta ideja sviđa zato što su premalene da bi mogle stvoriti snažnu vojsku.

Neodlučna Njemačka

Ukratko, dok se u Njemačkoj često postavlja paušalno pitanje je li netko za ili protiv EU-a ili NATO-a, Macron i Orbán uporno postavljaju pitanje smisla u pojedinim oblastima. Više EU-a tamo gdje to ima smisla. Ne zbog EU-a, nego samo tamo gdje to i ako to služi vlastitim interesima. A oni su različiti, zato su pozicije djelomice oprečne. Ali, uvijek se radi o vlastitim, nacionalnim interesima.

Njemačka stoji neodlučno i suzdržano u sredini. Ona očito prepoznaje Macronov smjer, isti koji je imala francuska politika prema Europi od Charlesa de Gaullea: Njemačku politički sputavati, njezin gospodarski potencijal iskorištavati i po mogućnosti spriječiti da Nijemci spoznaju svoju moć i ponovo se opredijele za vlastiti put u Europi.

Status quo neodrživ

Njemačka – tako vjeruju u istočnoj i srednjoj Europi – je stvarno moćna. I zbog toga zbunjena. Kamo s vlastitom težinom? Na lijevo - zagrliti Francusku i provoditi europsku „solidarnost"? Na desno -  i uz odobravanje istočnih Europljana provoditi klasičnu nacionalnu politiku moći?

Macron i Orbán čine ono nad čim se u Njemačkoj najviše gnušaju: lansiraju nove, remetilačke ideje u svijetu koji je izgledao tako lagodan i za koji se činilo da tako lijepo funkcionira. Njemačka je, tako to vide u Francuskoj, srednjoj i istočnoj Europi, zaljubljena u status quo, ali ga ne može spasiti. To prisiljava na razmišljanje. I može izazvati glavobolju.

Boris Kálnoky (1961) dopisnik je njemačkih dnevnih novina Die Welt i drugih medija na njemačkom govornom području iz Mađarske.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije