Ljudi osjećaju da su "ostavljeni na cjedilu"

Drezdenski pokret koji sebe naziva Pegida i protestuje protiv navodne islamizacije zapadnih zemalja, već nedjeljama povećava broj učesnika svojih demonstracija. Prošlog ponedjeljka okupilo se više od deset hiljada ljudi. I za danas su zakazane demonstracije u Drezdenu. Političari iz gotovo svih demokratskih partija su preko vikenda pozvali ljude da se distanciraju od Pegide, a ne da dopuste da ih koriste za propagandu ksenofobije i rasizma u našem društvu. Politikolog Verner Pacelt sa Tehničkog Univerziteta u Drezdenu se intenzivno bavi ovim pokretom.

WDR: Čini se da političari sada jasnije prave razliku između organizatora i onih koji samo marširaju. Manje se koriste i oznake poput „sramota za Njemačku“, ili pridjevi kao što je „odvratno“. Kako to ocjenjujete?

Verner Pacelt: To je korak u pravom smjeru, jer politička klasa je – isto kao i veliki broj medija – u početku donijela pogrešnu ocjenu, naime, da ovdje ulicama tumaraju neonacisti. Zapravo se radi o nelagodi zbog gotovo neograničene politike useljavanja, pogotovo iz islamskog kulturnog kruga posljednjih godina. Ispod površine postoji zaista snažna struja koja se sve jasnije vidi – naime, ljudi izlaze na ulicu, jer se osjećaju da su ih etablirani političari ostavili na cjedili u svim mogućim oblastima života i da ih ne shvataju ozbiljno. U tom smislu, razlikovanje između organizatora i onih koji izlaze na ulicu zapravo i ne vodi daleko. Jer organizatori mogu da dođu i odu, ne idu ljudi zbog njih na ulicu, već zato što su našli ventil. Tako pokazuju da se osjećaju ostavljenim na cjedilu od strane političke klase i od medija.

Da li statistike potvrđuju da se radi o, kako Vi kažete, neograničenom useljavanju iz islamskih regiona?

Da, to se može zaključiti iz pravne situacije i statistike. Dugo godina je značajno doseljavanje iz, jednostavno rečeno, zapadnog kulturnog kruga teklo uspješno, jer su se stabilne sjevernoafričke i arapske diktature na Bliskom istoku pobrinule da nema mnogo doseljenika ni iz Afrike ni sa Bliskog istoka. Ali došlo je do Arapskog proljeća i sloma diktatura, i preko Libije i Sredozemlja dolazi nemali broj ljudi u Italiju. Odatle bez ograničenja putuju dalje, u prostoru Evropske unije, uglavnom ka Njemačkoj i Švedskoj. Zbog građanskih ratova na Bliskom istoku postoji veliki broj ljudi koji imaju zaista dobre razloge da napuste tako nesrećno, zastrašujuće okruženje. Unutar Evropske unije zapravo postoje ključevi po kojima bi trebalo da se podijele izbjeglice, ali oni prosto ne funkcionišu. Dakle, mi moramo jednostavno tu da priskočimo u pomoć izbjeglicama, u skladu sa ciljevima o humanitarnoj pomoći koji postoje u našoj zemlji. Tu je vidljiva zaista veoma pasivna politika prema useljavanju.

Odakle zaključujete da ljudi koji marširaju Drezdenom i drugim gradovima zaista žele da diskutuju o doseljavanju?

Pitanje je koliko se ovdje iskreno diskutuje. Ljude na ulice ne vode logični, racionalni argument ni duboko poznavanje statističkih brojki, već utisak da u ovoj zemlji nešto ne ide kako treba, ali da političari, mediji i šira javnost u suštini samo ponavljaju: 'Vi ste glupi, ništa vam nije jasno, ne shvatate o čemu se zaista radi'. I onda ljudi kažu: 'Ne, mi prosto imamo problem, nemojte nam prebacivati da ne umijemo da ga precizno artikulišemo, bolje se sami pobrinite – sa svim vašim intelektualnim kapacitetima – da se nešto učini protiv problema, tog problema koji i vi sigurno vidite.'

Oni koji diskutuju, gospodine Pacelt, obično formulišu sopstvenu poziciju i ciljeve, i daju konkretne prijedloge. Vidljivo je da pristalice Pegide uglavnom marširaju ćutke i u pravilu odbijaju da razgovaraju sa novinarima „omraženih“ takozvanih mejnstrim medija. Kako biste Vi otpočeli razgovor sa njima?

Upravo to je problem od kojeg zavisi da li će se Pegida slomiti ili postavljati agendu. Organizatori nisu političke vođe, ni oni nisu u situaciji da formulišu jasne političke ciljeve. Oni se samo zadovoljavaju time da što više ljudi izvedu na ulicu i da pokažu da tamo nije gomila neonacista, već bitan dio iz raznih segmenata društva. Ne postoji politički jasno jezgro pokreta. Što se tiče ljudi koji se okupljaju, oni ne dolaze tamo da bi precizno bili za nešto ili precizno protiv nečega, već su tamo jer vjeruju da svojim fizičkim prisustvom pokazuju da postoji pregršt problema u društvu, o kojima se ne diskutuje. A što se tiče ćutanja u susretima sa predstavnicima medija, dobar dio njih nemaju baš najbolja iskustva sa time. Kada se pogledaju zabavne emisije na televiziji, montaža intervjua i njihovo emitovanje u pravilu cilja da pokaže da se ovde radi o glupacima, jadnim ludama koje zasljepljuje mržnja. Tada se veliki broj učesnika povlači. Vjeruju da je bolje je ne reći ništa.

Takođe se vidi da na zapadu Njemačke Pegida ima daleko manje pristalica nego na Istoku. Da li za ophođenje sa Pegidom mora da se pronađe način ophođenja koji je prilagođen Istoku?

Rekao bih da je tako. Jer koliko vidimo za sada, na zapadu je pokret Pegida zaista u velikoj meri u rukama desničarskih ekstremista i ne radi se o presjeku normalnog društva, što je u Drezdenu sasvim drugačije. Mora da se uzme u obzir da tematika useljavanja na Zapadu igra drugu ulogu nego na Istoku. Na Zapadu i inače imaju više iskustva sa useljavanjem i ta su iskustva dobra, dok na Istoku pred očima stoje ne sasvim uspjeli primjeri useljavanja. Na primjer, zaposjedanje javnih površina na duže vrijeme u Berlinu ili stvaranje paralelnih društava. Pri tome su se na Zapadu u osnovi na to navikli, ili samo kažu, 'pa bože moj, to je prosto budućnost Njemačke i tu se ništa ne može', dok mnogi ljudi na Istoku pitaju mora li to tako, zar problemi ne mogu da se prepoznaju na vrijeme? I prije svega, da li je neko nas pitao da li želimo takav razvoj situacije?

Intervju sa politikologom Vernerom Paceltom sa Tehničkog Univerziteta u Drezdenu vodio je Tomas Šaf.