Ljubljana - (jugo)nostalgija u doba korone | Politika | DW | 20.11.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Ljubljana - (jugo)nostalgija u doba korone

Novinarka DW-a je u vrijeme lockdowna boravila u Ljubljani gdje je zabilježila atmosferu u borbi protiv virusa korona, kao i nostalgično prisjećanje na prošla vremena.

13. Toliko putnika sam izbrojala na letu Lufthanse iz Frankfurta za Ljubljanu. No (polu)praznina u avionu je tek uvertira u pravu prazninu.

Dok sam planirala moje putovanje za Ljubljanu već je bilo nemoguće pronaći "odgovarajući" let koji bih mogla relativno lako uskladiti sa terminima u glavnom gradu Slovenije. "Mogu li letjeti sa presjedanjem neki drugi dan?", pitala sam uposlenicu u putničkoj agenciji. "Možete. Jedino preko Istanbula. Deset sati", odgovorila mi je hladno.

 

Aerodrom u Frankfurtu

Aerodrom u Frankfurtu

Po dolasku u Ljubljanu na aerodromu nas dočekuje granična kontrola. Toliko o Šengenu, mislim u sebi. Policajka mi se obraća na slovenačkom. Pružam joj njemačku putovnicu i pitam govori li engleski. Nakon što vidi moje ime pita me na čistom srpsko-hrvatskom (tako u Sloveniji većinom još uvijek zovu moj maternji jezik): "Jeste li bili samo u Njemačkoj?" "Jesam", kažem. "Možete proći", odgovara. 

Aerodrom u Ljubljani je također prazan. Odlučujem se do centra grada putovati ne taxijem, već uzeti "shuttle bus". "Koliko košta", pitam gospodina na pultu. "30 eura jer ste sami. Jako malo vas je stiglo. Niko nije pitao za prevoz", odgovara mi na odličnom "srpsko-hrvatskom". Prihvatam, nemam puno izbora. 

Ljubljana je tužno prazna

Ljubljana je tužno prazna

Janša i Trump

Vozač me dočekuje vrlo ljubazno i odmah kreće small talk. Opet na mom maternjem jeziku. I naravno prva tema: stanje u Sloveniji u doba korone. "Teško je", kaže mi. "Avioni još lete za Frankfurt, Istanbul i Beograd. Vidjeli ste kako vas je malo došlo iz Frankfurta", dodaje uz uzdah.

Nezadovoljan je, razočaran i zabrinut mjerama. Pitam ga kako procjenjuje rad Vlade. "Šta radi Janša (Janez Janša, premijer Slovenije – op. red.), pitam onako naivno. "Ah šta radi Janša?! Nije dobro, ne radi dobro za zemlju. Znate, i sada kada su bili izbori u SAD-u on je prvi čestitao Trumpu. To nije dobro za zemlju", kaže mi. Pravim se da o tome ne znam ništa i kažem: "Pa dobro, možda je to zbog Prve dame. Ipak je Slovenka," pokušavam se našaliti, ali ne prolazi. "Ne mislim da je to zbog toga. To znate jednostavno nije dobro za našu zemlju", dodaje.  Pitam ga što onda radi opozicija, a on odmahuje glavom: "Ma skoro ništa. Svi imaju neke svoje interese". Razgovor nastavljamo o Njemačkoj, ekonomiji, mjerama protiv korone, ali i o bivšoj zemlji u kojoj smo nekada živjeli.

Sarajevo u centru Ljubljane

A onda simbolika: Nakon dolaska na odredište, dok vozač vadi moj kofer iz prtljažnika, prvo što ugledam je ime restorana: "Sarajevo, 1984." i znak tadašnjih Zimskih olimpijskih igara.

"Pogledajte", kažem mu ushićeno. "Kakav doček!" On se ljubazno smiješi  i kaže: "Dozvolite da Vam uzmem još malo vremena. Znate obratite pažnju na centar grada, na ovu cijelu pješačku zonu. Sve to je zasluga našeg gradonačelnika Zorana Jankovića. Znate, nije bitno odakle dolazite i kome pripade, bitno je kako radite", dodaje ipozdravlja se.

Korona, Prešeren i domovina

U hotelu prazno. Zbog mjera borbe protiv korona virusa, u trenutku mog boravka, u hotelima u Sloveniji nije moguće boraviti turistički. Samo osobe koje poslovno putuju smiju prenoćiti i to uz pismenu potvrdu poslodavca da je boravak isključivo u poslovne svrhe. Ručka i večere u hotelu nema, a nema ni izvan hotela: ugostiteljski objekti su zatvoreni. Recepcionar mi daje ceduljicu sa adresama restorana koji rade online dostavu. 

Slovenačka vlada je zbog pogoršane situacije usljed širenja virusa korona dodatno pooštrila mjere

Slovenačka vlada je zbog pogoršane situacije usljed širenja virusa korona dodatno pooštrila mjere

 

Upravo se dostavljači hrane na biciklima tog dana najčešće mogu vidjeti na ulicama Ljubljane. Podne je. Grad je tužno prazan. Dok prolazim Prešernovim trgom razmišljam o nekim prošlim vremenima: Meni je slovenački pjesnik France Prešern još uvijek i moj pjesnik, dio moje kulture, a Slovenija čas moja domovina, čas više ne. I blizu i daleko. Tačnije: emotivno još uvijek moja domovina, racionalno, odnosno objektivno više ne.

(Davno) prošlo vrijeme

Dok šetam gradom osjećam nostalgiju i za vremenima od prije više od 30 godina, ali i za vremenima od prije samo nekoliko mjeseci: kada su radili restorani i kada je čovjek normalno mogao otići na ručak sa kolegama i još birati gdje je hrana najbolja. I jedno i drugo izgleda kao (davno) prošlo vrijeme.

Moji sugovornici u Sloveniji različito gledaju i na virus i na mjere protiv njega. No svi dijele jedno: zabrinutost. A teorije zavjere nisu naravno zaobišle ni Sloveniju: "Virus je vještački napravljen, znate li to. Namjerno je napravljen i ubačen", kaže mi jedan sugovornik. Drugi mi kaže da virus ne postoji, a ja razmišljam, da li da mu na to kažem da je upravo uoči mog puta u Sloveniju od tog virusa "koji ne postoji" umro moj stric. Umiruje me ipak to da mi većina sugovornika kaže da ima mnogo ljudi koji paze i koji se zapravo plaše virusa.

30 godina poslije

Emocija se htjela-nehtjela budi u trenutku kada u jednoj od uličica u centru Ljubljane na prozoru umjesto zavjese ugledam okačenu zastavu SFRJ. Prošlo je skoro 30 godina od raspada zemlje u kojoj sam rođena i pored toga što znam da se jugonostalgija može sresti širom bivše zemlje ipak sam iznenađena da zastavu vidim ovdje. 

Snimljeno u centru Ljubljane skoro 30 godina nakon raspada SFRJ

Snimljeno u centru Ljubljane skoro 30 godina nakon raspada SFRJ

Dok govorim o svom iznenađenju jer sam vidjela zastavu, jedan Slovenac mi kaže (opet na mom maternjem jeziku): "A zašto ne?!" "Ima jugonostalgije", kaže recepcioner u hotelu koji me prethodno, nakon što je vidio moje ime, iskritikovao jer sam mu se obratila na engleskom. Jedna Slovenka (također na mom maternjem jeziku) kaže: "To je dio naše zajedničke istorije".

Dio naše zajedničke istorije je i to da ja, kao neko ko je rođen u BiH, nikada nisam imala priliku u školi naučiti slovenački (kao uostalom ni makedonski ili albanski). Zašto, pitam se sada kada je sve prošlo. Zašto ako smo već bili, kako su nam govorili, "zemlja jednakih naroda i narodnosti"?

Od uzornog đaka do podijeljenog društva

Zastava zemlje, koja više ne postoji, je doduše u jednoj maloj, sporednoj, mračnoj uličici, na svjetlu su ipak okačene jedna pored druge zastave Slovenije i EU. Slovenci su još uvijek ponosni što su slovili za uzorne đake kada su primljeni u Uniju iako će u razgovoru priznati da su zabrinuti za trenutno stanje i pravac u kojem zemlja ide. "Naše društvo je podijeljeno", rekla mi je jedna moja sugovornica. "Ovdje se koriste laži, uvrede, Trumpova retorika, vrši se pritisak na medije", dodala je zabrinuto. 

Slovenija je nakon prijema u EU slovila za uzornog đaka

Slovenija je nakon prijema u EU slovila za uzornog đaka

A zabrinutost sa koronom samo još dodatno raste.

Sa oštrijih na oštrije mjere

Navečer, kada je već pao mrak, grad je malo oživio. Ali samo na kratko. Jer uskoro će policijski sat. Nakon termina žurim kupiti nešto za večeru i stići do hotela prije zabrane kretanja koja traje od 21 sat navečer do šest sati ujutro. Prolazim pored pizzerije očigledno prilagođene novim uvjetima: stolovi i stolice su sklonjeni, pizzu, već odavno hladnu, je moguće kupiti i ponijeti sa sobom. "Upravo su javili na radiju da su uvedene nove, strožije mjere. Od ponedjeljka nećemo raditi ni ovako", kaže mi konobar zabrinuto na engleskom. 

U Sloveniji je naime tog četvrtka (12.11.) objavljena informacija o do tada rekordnom broju umrlih u jednom danu – 41. Vlada je istog dana uvela nove, pooštrene mjere: sve osim prodavnica hrane se zatvara, ukida se javni prevoz, mijenjaju se uvjeti ulaska u zemlju, sva okupljanja osim članova istog domaćinstva se zabranjuju...

Znači li to da će Ljubljana izgledati još više pusto nego što je izgledala danas, pitam se dok iz hotela promatram sablasno prazan centar grada: Počeo je policijski sat. 

U Ljubljani je na snazi zabrana kretanja od 21 sat navečer do šest ujutro

U Ljubljani je na snazi zabrana kretanja od 21 sat navečer do šest ujutro

Nostalgični Petak 13.

Sutradan je Petak 13. Dok čekam let za Frankfurt na aerodromu želim samo jedno: popiti kafu. Ali nema kafe. Sve je zatvoreno, osim jedne male prodavnice i duty free shopa. No tamo ne prodaju kafu.

Lagano ispijanje kafe u kafiću dok čekam na ukrcavanje? Bilo nekad.

Potrajat će dok korona prođe. No Ljubljana će opet biti puna, i opet ćemo šetati i birati dobru hranu u najboljem restoranu.

Ali one zastave što visi u ljubljanskom mraku više nikada neće biti na svjetlu dana. Ona će zauvijek ostati "dio zajedničke istorije". Ostala su sjećanja. I brojna pitanja među kojima i ono: zašto ja baš ni malo ne znam slovenački?

No tu je nova realnost, a u njoj me u Njemačkoj čeka karantin jer se vraćam iz rizične zone. Od početka novembra i tu važe nove mjere, koje su pak u vremenu od mog povratka pa do trenutka pisanja ovog teksta, još jednom pooštrene.

Mjere se u većini zemalja mijenjaju sa pooštrenih na pooštrenije, a mi želimo sve manje: makar to bila kafa na aerodromu.

Dok nostalgično posljednji put gledam na Ljubljanu ne mogu da se oduprem osjećaju da me sve ovo skupa podsjeća na ono vrijeme od prije 30 godina: kada odjednom više ništa nije bilo isto. Ovaj put je sve samo globalno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android