Beskrajni protesti u Libanu
26. oktobar 2019
Vrijeme u Libanu se pogoršava, kišni oblaci se navlače nad demonstrante u Bejrutu, ali oni ne daju da ih to omete. Stotine hiljada ljudi sa crveno-bijelo-zelenim državnim zastavama demonstrira već nekoliko dana: zahtijevaju bolje životne uslove kako za sebe tako i za buduđe generacije. "Jedino dobro koje su političari učinili jeste to što su nas ujedinili", kaže jedna žena koja učestvuje u protestima.
Na ulicama protestuju Libanci svih konfesija i svih starosnih dobi. Prve večeri su gorjele barikade, dok su protesti u danima nakon toga više ličili na proslavu. Protesti su zahvatili svaki kraj zemlje; i onaj gdje šiitski Hezbolah vodi glavnu riječ ili pak sunitski premijer Sad Hariri.
Demonstranti su jedinstveni u zahtjevima: kraj korupciji, ostavka vlade Sada Haririja, novi izbore i prevazilaženje političkog sektaštva.
Protiv tradicionalnih podjela
Centar Bejruta je savršena metafora za razloge protesta u Libanu. Od četvrti grada koja je nekada oslikavala raznolikost, danas su poratne elite napravile svoje privatno utvrđenje. Tu je i parlament dijelom ograđen bodljikavom žicom, smjenjuju se skupe radnje i restorani, a kirije za kancelarije i stanove je nemoguće platiti, barem to ne može najveći broj stanovništva.
Ali, posljednjih dana su demonstranti preuzeli kontrolu nad centrom grada. "Ovdje sam došla da kažem ovima na vlasti da konačno treba da odu. Liban pripada nama. Mi želimo novi Liban, i mi moramo to zajedno zahtijevati", kazala je bijesno jedna žena u svojim 40-ima.
A kako bi prevazišli tradicionalne podjele, koje bi mogle da unište pokret, svaka pojedina grupa se koncentriše na to da s vlasti skloni svoje etablirane političke elite. Suniti u sjevernom dijelu Libana cijepaju portrete premijera Sada Haririja, hrišćani pale plakate maronitskog predsjednika Mišela Auna, šiiti vrijeđaju Hezbolah i pjevaju protiv šiitskog pokreta Amal predsjednika parlamenta Nabiha Berija. "Svi znači svi", skandiraju demonstranti u Libanu od prošle sedmice. Oni žele da svrgnu kompletnu političku elitu.
Sa ili bez strukture?
Ali, pitanje koje mnogi sebi postavljaju glasi: kako? Dok jedni plediraju da se naprave strukture od predstavnika demonstranata, kako bi mogli da povećaju pritisak tokom pregovora, drugi su protiv. Libanska novinarka Diana Mukaled smatra da je važno to što demonstranti nemaju predstavnike u ovom trenutku. "Najmanje još neko vrijeme se mora ovako." Ona kaže kako su ovo demonstracije bez premca i po veličini i po načinu - i to bez obzira na to što su spontane, decentralizovane i neorganizovane. "Demonstrante ne bi trebalo pritiskati da se organizuju, jer bi to moglo dovesti do podjele", kaže novinarka Diana Mukaled.
Kao posljedica demonstrancija, četiri ministra hrišćanske partije "Libanske snage" podnijela su ostavku. Premijer je, međutim, još u fotelji. Ono zbog čega su demonstranti veoma razočarani su govori Haririja, Hasana Nasralaha iz Hezbolaha i predsjednika Mišela Auna. Svi oni govore kako su ih oni drugi sprečavali u sprovođenju reformi.
Ali, zato treba pomenuti da demonstranti dobijaju podršku od univerzitetskih profesora, sudija i ekonomskih eksperata. Oni koriste svoje pozicije i stavljaju se na stranu demonstranata. Studenti zahtijevaju da im se odgode ispitni rokovi kako bi mogli da učestvuju u protestima - i uspijevaju u tome. Izgleda da je pritiskom moguće doći do promjena.Vlada bi morala da otvori put novim izborima, ističe novinarka Diana Mukaled.
Jozef Bahut sa Karnegi legata Srednji istok strahuje da bi, ukoliko premijer ne odstupi a demonstranti nastave sa protestima, dugoročno sve to moglo da dovede do pat pozicije. Takođe je prisutan i rizik povećanja slučajeva nasilja.
Do sukoba je već dolazilo na sjeveru zemlje između demonstranata i snaga bezbjednosti. U Bejrutu je tek prije nekoliko dana armija stala pred demonstrante, i to kao pristalica šiitskog Hezbolaha i pokreta Armal. Obe ove partije poriču da su poslale trupe.
Hariri se zakleo da će štititi demonstrante. Vojno rukovodstvo je upozorilo da neće tolerisati agresiju protiv protestnog pokreta. "Uprkos tome armija je sprovela diktirana naređenja", kaže Šakib Abdelrahman iz nevladine organizacije Utopija iz Tripolija. "Oni otvaraju ulice protiv volje demonstranata i stoje između nas i vladajućih. Nemam pojma koliko će još ovo da potraje."
Hezbolah ima veliki uticaj na snage bezbjednosti, zbog čega se mnogi pitaju koliko će se još tolerisati ponašanje armije. Zapravo Hezbolah bi u budućnosti mogao da iskoristi svoj uticaj na armiju i slomi volju demonstranata. U svom govoru je šef Hezbolaha Hasan Nasralah već zahtijevao da se probiju ulične blokade.
No, demonstranti se u ovom trenutku toga ne boje. Osjećaju se jakim u zajedništvu. "Preživjela sam građanski rat u Libanu, preživjela ubistva, sirijsku okupaciju i nebrojene proteste", kaže novinarka Diana Mukaled. "Ali, ono što se sada događa je jedinstveno. Nećemo tako lako odustati."