Lavica i seat | Panorama | DW | 10.11.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Lavica i seat

Jedna ideja o tome kako bi se učesnici u prometu, bebe u kolicima i invalidi, mogli zaštiti od nasilja nesavjesnih vozača, i o razlozima njene jalovosti.

Bablje ljeto evo cijeli oktobar je mamilo Sarajlije na sunce i koliko-toliko čisti zrak. Naročito su revnosne mame s bebama u kolicima. Lavče guguče ili spava, prolaznici se dive i podjetinjuju, mama se ponosno smješka... dok, odjednom, tras! Idilu prekida seat parkiran na silasku s trotoara na pješački prelaz. Pred mamom lavicom je lepeza mogućnosti. Može skrenuti preko trave, može sići na kolovoz, može se provlačiti preko šahta, može stajati i čekati da se vozač vrati, pa mu skresati šta ga spada, ako nije, a vjerovatno jeste, neki gazija s lancem kakav nose rektori, samo zlatnim.

Može, osim toga, zakočiti kolica i nazvati policiju, pa čekati da patrola dođe i napiše kaznu, ukoliko vozač nije njihov kolega ili prijatelj ili važna ličnost s kojom ne treba zametati kavgu ili, naprosto, ako je naoružanim čuvarima reda ispod časti da se bave potkazivačkim poslom.

Neko drugi na lavicinom mjestu izvadio bi ključeve garsonjere i vrhom jednog zaparao metalik u prolazu. Ali kad bi grebala po svakoj sličnoj prepreci, ključ bi se brzo istupio i ne bi njime mogla otključati vrata. Juče je to bio mercedes, prekjuče bemve... Malo dalje je pet praznih parkirnih mjesta, ali se tamo parking plaća, pa je vrli šofer odlučio prištedjeti dvije marke. Tome se treba neprestano čuditi, tu bi karakternu crtu trebale slaviti reklame za oročenu štednju; voziš auto koje košta koliko i dvosoban stan, trošiš bure na sto kilometara, a onda štediš na bebama i invalidima: Bravo!

A bila se uputila u banku, da plati kaznu za brzu vožnju, 50% punog iznosa ako se plati u roku od osam dana. Zakon je uviđavan i stimulativan. Vozila je 70, tamo gdje je ograničenje bilo 50, na brzoj cesti sa dvije trake u oba smjera, s metalnom ogradom na obje strane. I upala u jednu od onih lukavo postavljenih zamki kojima opštine pune blagajne. Divljač nalijeće u objektiv radarske kamere i kad jednom svevideće oko trepne ne vrijedi kasnije poricati prekršaj. Može se, naravno, praviti luda, ali tada ne samo da će platiti duplo više, nego neće moći registrovati auto dok to ne učini, neće dobiti novu ličnu kartu nakon što istekne stara. Zakonodavac je strpljiv, osim što je neumoljiv.

Lavica vadi mobitel i slika seat pred sobom. Nekoliko narednih dana žaliće se prijateljicama. Možda sliku postavi na Facebook, pa šira društvena javnost podijeli zajedničku frustraciju. Bilo bi najbolje da sliku može poslati policiji. Zašto je ružna kutija na direku pored ceste vjerodostojan izvor, a ona sa neuporedivo boljom kamerom, eto, nije? Zašto zakonodavac ne otvori mogućnost da građani šalju fotografije vozila u prekršaju i ne procesira ih na isti način kao fotografije s radara? Ona je operater i zna da se takva aplikacija može lako napraviti:

Građanin pošalje fotografiju/prijavu (kao što šalje i prijave za korupciju) na određeni broj. Odatle fotografija ide (označena koordinatama sa Google-mape mjesta gdje je snimljena i datumom i satom kad je snimljena) u policiju, u opštinu čije su koordinate, u ministarstvo saobraćaja. Opština otvara potraživanje od policije, ministarstvo prati realizaciju i mjeri učinak, policija otvara nalog i šalje kaznu i uplatnicu na adresu vozača. Prosto.

I neizvodljivo.

Jer je zakonodavac nekakva amorfna i inertna masa pojedinaca koju čine ljudi, poput vozača seata, nerazvijene sposobnosti da svijet kroz koji voze i gaze pogledaju iz cipela drugih. Oni o sebi misle kao o uspješnim i sposobnim, puni su predatorske snage, opijeni provincijalnom moći, bahati prema slabijima, snishodljivi prema jačima. Uredno, svakog mjeseca, ubiru svoje apanaže, paušale, naknade za odvojene živote i radove u komisijama ne pitajući se, ne razmišljajući, ne znajući ništa o zakonima za koje dižu svoje lopovske ruke. Niti, naravno, vide sebe kao lopove, jer ih je život u baruštini kroz naviku naučio da lopov nije onaj koji uzima tuđe, nego onaj koga snimi kamera.

Čudno je, najzad, a ni tome se ne treba prestati čuditi, koliko među tim nosiocima partijskih knjižica ima vjernika kojima još nikako ne pada na pamet da će isti seat biti parkiran i pred njima, nasred sirat-ćuprije.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android