"Kum organa"

Statistika nije blistava. Na transplantaciju jednog organa, neovisno o tome da li je riječ o novom bubregu, jetri, srcu ili rožnjači, u Njemačkoj godišnje čeka 12.000 ljudi, a tek svaki treći dobije neophodni organ. Dio pomenute statistike čini i desetogodišnji Nikolas kojem je prijeko potreban novi bubreg. Bez novog bubrega, Nikolasovo tijelo će vremenom otrovati samo sebe. Dijaliza kojoj je izložen tri puta nedjeljno, samo je privremeno rješenje. Umjesto bezbrižnog djetinjstva i druženja sa svojim vršnjacima, Nikolas najveći dio svog vremena provodi po bolnicama. Nikolas kaže: “Radujem se svakom bubregu. Svejedno mi je od koga je.”

“Postanite kum organa”

Nikolas je imao “sreću u nesreći”. Analize pokazuju da Nikolasu odgovara krvna grupa njegovog oca, tako da će mu novi bubreg uskoro dati tata. Svaki četvrti građanin Njemačke posjeduje donorsku karticu. U odnosu na brojne druge evropske država, ova statistika i nije tako loša, međutim, za pojedine njemačke parlamentarce, ipak nedovoljna. Nekoliko poslanika koje podržava i sam njemački ministar zdravlja Filip Resler (Philipp Rösler) pokrenuće diskusiju u parlamentu za donošenje novog zakona. Zakon bi obavezao sve odrasle građene Njemačke da prilikom predaje zahtjeva za ličnu kartu ili vozačku dozvolu istovremeno ispune i formular za donaciju organa u kojem bi se izjasnili žele li u slučaju moždane smrti donirati svoje organe ili ne.

Pokrenuta je i akcija pod motom “Postanite kum organa”. Jedan od pobornika ove akcije je i doktor Lars Pape. “Postaću kum organa, zato što želim ubijediti i druge ljude da trebaju razmišljati o tome šta će se desiti sa njihovim organima u slučaju njihove moždane smrti. Želim ubijediti što više ljudi da ispune karticu za donaciju organa.”

“Ljudi zbog straha od smrti ne razmišljaju o doniranju organa”

I Herman Klaprot (Klapprot) je dio njemačke statistike. Nakon što mu je nedavno odstranjena polovina njegove jetre, očajno iščekuje novu. Razmišljao je, kaže, zašto samo svaki četvrti građanin Njemačke posjeduje donorsku karticu. Razlog je taj što se većina ljudi plaši da razmišlja o sopstvenoj smrti, smatra Herman Klapprot.

“Ljudi ne dolaze možda tako često u situaciju da je njiihovoj rodbini ili prijateljima potreban novi organ. Tek kada se tako nešto desi, onda možda većina izražava spremnost na takav korak.”

Prema nekim mišljenjima koja se mogu naći i na internet forumima, najčešće predrasude ljudi kada je riječ o donaciji organa u vezi su sa religijskim stavovima. Najčešće crkva govori o životu poslije smrti, pa je to vjerovatno i jedan od razloga zbog čega se mnogi ljudi ne odlučuju da doniraju organe.

Autorka: Selma Filipović, Berlin

Odg. urednik: Svetozar Savić