Kubanski ambasadori revolucije

Eslej (Asley) Gonzales je „kao od brijega odvaljen“. Džudista iz pokrajine Vila Klara, u srcu Kube, vezuje crni pojas i posmatra tribine londonske Eksel-Arene. Tamo njegove timske kolege u crveno-plavim dresovima mašu kubanskim zastavama. Gonzales baca, vuče i gura protivnike na strunjači. Ovaj 22-godišnjak gubi tek u finalu klase do 90 kilograma – i osvaja srebrnu medalju.

Olimpijada služi da se svijetu predstave najbolji sportisti, a jedan od njih je Eslej Gonzales. Istovremeno, Olimpijada služi i da se svijetu predstave režimi na koje veći dio tog svijeta gleda sa neodobravanjem. A jedna od takvih zemalja je Kuba, Gonzalesova domovina.

Ostrvo socijalizma je – ako se u obzir uzme njegova veličina i privreda – puno postiglo na planu sporta. Na početku igara u Londonu Kuba je bila na 20-tom mjestu po ukupnom broju osvojenih medalja, ispred sportskih nacija poput Španije ili Brazila. Fidel Kastro svoje sportiste naziva „ambasadorima revolucije“. Poput nekadašnjih moćnika u Istočnoj Njemačkoj, i Kastro se nada da će sportisti proširiti ideje socijalizma.

Natprosječne zarade su tabu

Mišićavi Gonzales vuče se u svlačionicu nakon poraza protiv južno-koreanca Dae-Nam Songa. Dok hoda, mrmlja nešto o tuzi, ponosu i časti. 110 kubanskih sportista nastupaju u 13 sportskih disciplina. Samo nekoliko će biti slavljeni kao Gonzales, kada se vrate kući. „Za nas Kubance sport je važan dio kulture“, kaže Julia Osendi, jedna od najpoznatijih televizijskih novinarki Kube. „Sportisti imaju veliku privilegiju da putuju u zemlje u kojima naši političari nikada nisu bili“.

Julia Osendi, koju njene kolege zovu Julita, u Londonu nosi isti dres kao i sportisti. To su šeste Igre sa kojih izvještava, kaže ona, „hvala revoluciji“. U kubanskom sportu režim školuje mlade sportiste i traži talente, ali i zabranjuje previše konkurencije i razmišljanja o profitu. Fidel Kastro ne želi profesionalce, samo amatere. Sportisti mogu da računaju na automobil ili stan kao nagradu – ali prihodi viši od prosjeka su tabu. Legende kao bokser Feliks Savon ili igrač bejzbola Omar Linares bili su tim zadovoljni i odbilii su ponude iz Amerike.

Bijeg u ribarskom čamcu

„Nažalost zemlja nema dovoljno moći i novca da sve sportiste zadrži u Kubi“ kaže Julia Osendi „Većina ipak sportista ipak želi da na takmičenju pokaže svoju ljubav prema domovini.“ Ali broj sportskih izbjeglica veći je nego devedesetih godina. U nacionalnom sportu, bejzbolu, više od 50 igrača prebacili su se u američku ligu. Najpoznatiji, Orlando Hernandez, pobjegao je ribarskim čamcem na američko kopno. Hernandez je postao član Jenkija iz Njujorka, jednog od najbogatijih i najvećih sportskih timova u cijelom svijetu. A postao je i milioner i idol kubanske dijaspore. Mnogi zemljaci slave Hernandeza kao nekog ko je uspio u velikom svijetu. Ali i za njega je važio zakon – Kubanci koji uđu na američko tlo smijeu da ostanu, i da traže pravo boravka poslije godinu dana.

Tako bježe i drugi: fudbaleri idu u Meksiko, odbojkaši u Italiju, rvači u Njemačku. Nakon igara u Atini 2004. godine četiri od pet kubanskih pobjednika u boksu okrenuli su domovini leđa. Fidel Kastro govorio je o „izdaji revolucije“. Prije svakog međunarodnog takmičenja sportisti su upozoreni o „opasnostima kapitalizma“ - kao što se ranije radilo u DDR-u sa perjanicama tamnošnjeg sporta. I u sportskim ustanovama u Londonu, kubanske sportiste rijetko ispuštaju iz vida.

Neosporni vođa Fidel Kastro, koji je u mladosti i sam igrao bejzbol, kaže da “ne želi da izgubi još sinova”. Da li se još uvijek interesuje za Olimpijadu i gleda li takmičenja na televiziji? “Naravno” sigurna je reporterka Julio Osendi, “po cijeli dan.”

Autori: Ronny Blaschke / Darko Janjević

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić