Kuba - Zemlja salse, bolera, pilećih bataka i lešinara

Da, Kuba je zemlja lešinara. Nigdje na svijetu (navodno) nebo nije toliko puno isključivo njima. Doduše, ne izgledaju onako kao oni koji obično žive po europskim zološkim vrtovima. Kubanski (Cathartes aura) su mnogo manji, crne su boje, nemaju dugačke gole vratove a glave im nisu bijele već žarko crvene. Od ostalih životinja koje se na Kubi mogu bez puno problema ili potraga vidjeti svakako su flamingosi, krokodili, velike morske kornjače, poluizgladnjeli psi i isto tako izgladnjele krave – u usporedbi s ovdašnjima, one indijske izgledaju potpuno zdravo i uhranjeno.

No, kako hrane trenutno na Kubi nema dovoljno ni za njezine dvonožne stanovnike, naravno da je nema niti za životinje – bez obzira koliko one zapravo dragocjene bile.

Na meniju bataci iz SAD-a…

S obzirom da su dakle krave već u takvom stanju kakvom jesu, nema ni mlijeka. Njega smiju po zakonu piti samo djeca do sedme godine starosti ili oboljeli od nekih posebnih bolesti. Teletina je u potpunosti zabranjena i ne nudi se čak ni u turističkim centrima. Prosječni Kubanci se tako od mesa u pravilu hrane isključivo svinjetinom i piletinom – odnosno, bolje rečeno, pilećim batacima i dobatacima. Niti kao turistu vam se zasigurno naime neće posrećiti da nakon što naručite pečenu piletinu dobijete recimo – komad bijelog mesa. Kamo ono nestaje, ostaje zagonetka.

Neki tvrde da pileći bataci dolaze iz SAD-a ( mnogo toga dolazi iz ove zemlje, usprkos navodnoj blokadi), od proizvođača koji ovaj dio piletine ne mogu više prodati na domaćem tržištu.

Što se tiče hrane koju na ovom otoku doista možete dobiti posvuda to su uz rižu s crnim grahom (koji su srećom zaista jako ukusni), ananas, marakuju, naranče u svakom slučaju te razne vrste ribe i škampi. Da, hrana je doista veliki problem na Kubi. Situacija navodno već godinama nije bila ovako teška kao sada.

…a snabdjevanje na „crnim kanalima“

No, to naravno nije jedini problem ove inače po svemu prekrasne i jedinstvene zemlje. Na Kubi primjerice ne možete kupiti toaletni papir, čak i papirnate maramice pripadaju onim produktima koje i stranci koji ovdje rade moraju nabavljati po crnim kanalima raznih veleposlanstava. Kažem „čak i stranci“ budući da su u oni u odnosu na Kubance ipak u boljem položaju – plaću primaju u konvenrtibilnom pesosu što znači da mogu kupovati u trgovinama gdje se nudi roba za ovu valutu.

Ovdje se doduše može tu i tamo naći primjerice šampon, Coca-Cola, instantne juhe, kava, voda, kvačice, nešto odjeće i obuće, poneka mikrovalna pećnica ili mikser, no to je više manje sve. Cijene se kreću kao i u Europi a neke su stvari čak i mnogo skuplje. U trgovinama predviđenim za Kubance koji svoje plaće primaju u kubanskim pesosima nema gotovo ništa. Kruh se može dobiti samo u određeno doba dana, u određenim danima u tjednu može se kupiti krumpir i riža. Koji su to dani i koja mjesta, to srećom zna svaki Kubanac. Ostale potrepštine potrebne za život nabavljaju se tzv. crnim kanalima.

Na sljedećoj stranci pročitajte o prostituciji i policijskom šikaniranju.

Prostitucija kao važan izvor zarade

Iznos prosječne zarade nije vrijedan spomena, dovoljno je reći da liječnici zarađuju 18 eura. No, usprkos tome, na Kubi nitko ne gladuje. Doduše, nitko ni ne pleše po ulicama, kako si obično Zapadnjaci zamišljaju život na ovom otoku, ali situacija ovdje ipak još uvijek nije kao u mnogim drugim zemljama Latinske Amerike.

Ljudi se snalaze, rade nekoliko poslova, većini rodbina iz inozemstva mjesečno šalje neki novac – na koji čak i ovdje država ubire porez od čak 12 do 18 posto.

Važan izvor zarade je svakako i prostitucija i pored toga što je Kubancima zakonski zapravo najstrože zabranjeno kontaktirati ili razgovarati sa strancima. Koliko s jedne strane ovdašnja policija ovu odredbu ozbiljno provodi u dijelo može se primjerice vidjeti na svakom uglu Havane ili Santiago de Cube. Jer, oni koji nude svoje seksualne usluge, kako se priča, naravno, podmićuju policiju.

Policijsko šikaniranje

Gotovo na svakom koraku mogu se, iako to obavljaju prilično diskretno, vidjeti policajci koji doista stalno nekog zaustavljaju – obično mlade, naočite pripadnike potpuno crne rase. Rasizam je naime i na Kubi itekako prisutan iako ga navodno u ovoj socijalističkoj zemlji nema. Primjerice, u niti jednoj Castrovoj vladi kao ni u vojnom vrhu do sada nije bilo gotovo niti jednog „potpuno crnog” Afro-Kubanca.

No, policija zaustavlja i one druge koji su nedugo prije toga vodili neki small-talk s nekim turistom. Policija ih u pravilu upiše u svoj registar i ukoliko se to dogodi dva puta, treći put dotični Kubanac ili Kubanka moraju na jednu noć otići u zatvor. Kako kažu oni sami – riječ je jednostavno ni o čemu drugom već o šikaniranju.

Slično je i ako policija uhvati nekog u nekom većem gradu bez dozvole boravka, odnosno, bez prijavljene boravišne adrese. Na Kubi po ovom pitanju vrijedi slično pravilo kao i u Kini – bez dozvole vlasti, nitko se ne smije samo tako iz sela preseliti u neki grad. Međutim, posljedice su u ovom slučaju ipak malo drastičnije – slijedi višednevni boravak u zatvoru i povratak u mjesto odakle su došli.

Na sljedećoj stranici pročitajte o kineskim grobljima i kubasnkoj ljubaznosti

Kineska groblja

Što se Kine tiče, na Kubi naime još uvijek postoji nešto što je čak i u Kini nestalo poslije prestanka kulturne revolucije. To su takozvani Tribunal popular, odnosno, Narodni sudovi. Ima ih na svakom koraku; u Havani primjerice svaka četvrt ima svoj posebni sud a na njegovom vrhu se nalaze postarije žene koje, ukoliko im netko dojavi ili pak same u slobodno vrijeme primjete, da se netko nedolično ponaša – da je nešto ukrao, razgovarao sa strancima, ili nedaj Bože, kritizirao političku vlast, tada one odlučuju da li će taj netko morati na policiju na daljnje ispitivanje, kasnije možda čak i u jedan od ionako pretrpanih zatvora ili ne.

I kad smo već kod Kineza – ukoliko se zateknete u Havani i odete posjetiti glavno groblje, u svakom slučaju se isplati vidjeti i kinesko groblje. Nalazi se u blizini ovog glavnog a na njemu su pokopani Kinezi koji su se na Kubu doselili na prijelazu 18. na 19. stoljeće. Danas ove zajednice gotovo više da i nema.

Otići, dok je situacija još takva kakva jeste

No, usprkos svoj neimaštini, neopisivnoj sporosti Kubanaca, nedostatku hrane, lijekova i koje čega drugog, Kuba je u svakom slučaju još uvijek zemlja iz snova. Havana je bila i ostala doista nekako posebna, usprkos činjenici da u slučaju da je zadesi potres kakav se na jugu otoka u Guantanamu događa vrlo često od nje više ništa ne bi ostalo,. Promenada Malecom na kojoj se uvečer okupljaju mladi i u društvu ispijaju kućno proizveden rum samo je jedno od mjesta na kojima će, što zbog atraktivnosti Kubanaca i Kubanki koji upravo ovdje nude svoje seksualne usluge, što zbog valova od nekoliko metara koji se dižu iz Atlantika i zapljuskuju je, doista zaustaviti dah.

Kubanske su plaže doista kao s razglednica, ljudi su simpatični i otvoreni i iako, kako se čini, ne ulažu niti najmanji trud kako bi se nekom svidjeli, svaki će vas Kubanac ukoliko mu se ukaže prilika upitati – Kako se osjećate na Kubi? i pri tome vam se osmjehnuti na način da ćete doista na trenutak povjerovati da se najozbiljnije i svim srcem zanima za vaše emocionalno stanje. Možda se doista i zanima? Atmosfera koja ovdje vlada doista je karipski topla i srdačna a salsa i bolero se čuju sa svakog ugla. Kuba je bučna no istovremeno i nekako dostojanstveno mirna zemlja.

Da li se treba požuriti s posjetom, kako kažu mnogi – “toliko dugo dok je situacija još takva kakva je..”, ostaje svakom otvoreno da odluči sam. Neke stvari će se zasigurno prije ili kasnije promjeniti, neke će ostati iste. Nestati će najvjerojatnije plakati Castrove propagande (iako treba spomenuti da usprkos svemu neki kult ličnosti Fidela Castra gotovo i ne postoji), redovi ispred štandova na kojima se prodaje sladoled (obično samo jedna vrsta – jagoda), katastrofalni uvjeti u bolnicama i staračkim domovima kao i u onima za slijepe ili duševno bolesne osobe. No, zasigurno će se i u budućnosti moći vidjeti svetišta kulta Santerie na čijim oltarima se mogu naći ne samo fotografije ljudi kojima je potrebna pomoć već i dresovi omiljenih nogometnih klubova kao i fakultetske diplome ali i naići na neki ritual žrtvovanja kokoši u parkovima i šumama nekom Orisha božanstvu ili duhu. Promjeniti će se vrlo vjerojatno, zbog nestašice benzina, auto-dijelova i naravno novca i slika praznih auto cesta.

No, Kubi će zasigurno i u budućnosti ostati njezin šarm, sunce, ljubaznost njezinih stanovnika koje eto nisu mogle uništiti niti “Venceremos” godine a zasigurno je neće dokrajčiti niti možda neki novi, “uvozni lešinari”.

Autorka: Željka Telišman, Havana

Odg. urednik: Svetozar Savić