Krvavo "oslobađanje" Tibeta

Tadašnje vodstvo Kine na čelu sa Mao Cetungom nastojalo je spriječiti međunarodno priznavanje Tibeta. Odlučeno je da se ovo pitanje hitno riješi i da se što prije sprovede ujedinjenje Kine. Tibetanske trupe nisu imale snage da pruže odlučan otpor. Bila je to borba između Davida i Golijata.

Tibetanska vlada je 1951 bila prinuđena da prizna Tibet kao sastavni dio Kine. Zauzvrat je Kina dozvolila Tibetu duži prelazni period za provedbu reformi. 1954 je i Dalai Lama dao svoj glas na izborima za kineski Narodni Kongres. Mao Cetung je ionako smatrao da se pitanje Tibeta ne može riješiti samo vojnim sredstvima. On je podržavao značaj tibetanske istorije i kulture. Poslije se ispostavilo da je to bila greška, jer je 1959 na Tibetu izbio ustanak.

Ustanak budista

Prethodno je kinesko vođstvo intenziviralo napore u suzbijanju tzv. "Dalai Lamine klike". To je rezultiralo sve većim otporom Tibetanaca a na kraju i nasilnim demonstracijama. Kada su izbili otvoreni sukobi, tibetanski duhovni vođa Dalai Lama bio je prisiljen na bijeg. Pobjeglo je još 80.000 Tibetanaca. Među njima i Phukang Rinpoche. Ovaj 66-godišnjak danas živi u blizini Bona. On se prisjeća dolaska Kineza na Tibet: "Kada su Kinezi došli u naš glavni grad Lasu, moj utisak je bio posve drugačiji. Mislio sam kako su oni jako ljubazni i da pomažu stanovništvu."

Ali 1957. situacija se naglo preokrenula. Kina je na istoku Tibeta krenula sa socijalističkim reformama. Kada su se ljudi usprotivili, ustanak je ugušen u krvi. On se završio prvim talasom izbjeglica, kaže Phukang Rinpoche i dodaje: "Mnogi su iz istočnih dijelova pobjegli u centralne dijelove Tibeta. Tada smo po prvi put sreli veliki broj izbjeglica i tako je to počelo."

Kinezi - go home!

U martu 1959. Dalai Lama je dobio poziv da sam dođe u kinesku vojnu bazu na jednu svečanu ceremoniju. Tibetanci su ovo shvatili kao moguću otmicu. Oni su se okupili oko ljetnje palate Dalai Lame i spriječili ga da ode u kinesku vojnu bazu. To je bio početak velikog ustanka. Phukang Rinpoche se prisjeća: "Situacija je bila ozbiljna i napeta. Građani su organizovali spontane demonstracije. Vikali su: Mi smo suverena zemlja, Kinezi neka idu! Tibetanci su emocionalni. A posvuda su stajali naoružani kineski vojnici. Tada mi je postalo jasno da to neće na dobro izaći."

Demonstracije i ustanak ugušeni su u krvi. Kineski vojnici pratili su kolone izbjeglice i gotovo su ih sustigli pred indijskom granicom. Neko se dosjetio da skupi goveda, tako da smo mi mogli pobjeći preko brda prekrivenih snijegom, kaže Phukang Rinpoche i tužno dodaje: "Posljednje kolone izbjeglica Kinezi su sustigli te večeri. Mnogi su izgubili život." Phukang je imao sreću. U Indiji je završio studij budizma a poslije je došao u Bonn, gdje i sad živi.