Krivica i odgovornost
Praktično ne postoji nijedna velika njemačka porodica koja nije izgubila bar jednog svog člana u Rusiji. I sve dok je generacija vojnika sa prve linije fronta bila živa, taj rat je bio tema razgovora na svakom porodičnom okupljanju. Meni, koji sam rođen poslije rata, ostaće zauvijek u sjećanju rukovanje s mojim deda-ujakom Rihardom: osakaćena ruka sa samo dva i po prsta – posljedica ruske zime 1941.
Problem svih tih porodica je tradicija sjećanja: ona nikad nije bila potpuna zbog toga što su se koncentrisale na sopstveno stradanje u ratu i zarobljeništvu. To da je taj rat – za razliku od pohoda u drugim dijelovima Evrope – od samog početka ciljano bio zločinački, gotovo niko od očevidaca nije tematizovao. Nije se govorilo o sistematskom oduzimanju stoke i žitarica, što je značilo sigurnu smrt civila. I nije se govorilo o doslovnom crkavanju miliona sovjetskih ratnih zarobljenika.
Ipak, ti nedostaci u kolektivnoj svijesti Nijemaca odavno su ispravljeni: nema udžbenika istorije za srednje škole u kojem nije odštampana i u kojem se ne razmatra tzv. „Komesarsko naređenje“ njemačkog Vermahta (naređenje da se svaki zarobljeni sovjetski komesar strelja, prim.red) – jasno kršenje međunarodnog ratnog prava. Isto tako, svaki poluobrazovani Nemac zna da od 22. juna 1941. nije vođen samo rat protiv jednog političkog sistema ili jedne zemlje, već rat protiv svakog pojedinačnog pripadnika „niže rase“, kako su nacisti klasifikovali stanovnike Sovjetskog saveza.
Imajući u vidu tu istorijsku pozadinu, čak i nakon više od 25 godina, i dalje je pravo čudo da je 1990. bivši Sovjetski Savez dao svoj blagoslov za ujedinjenje Njemačke. Njihovo 'NE' ljudski bi bilo i više nego razumljivo. Vjerovatno je to bila stvar uzajamnog povjerenja dvojice lidera – Mihaila Gorbačova i Helmut Kola. Njih dvojica su kao mladići i sami preživjeli Drugi svjetski rat i znali su šta odgovorni političari ne smiju ponovo da urade svojim narodima.
Posljedica njemačke istorije je odgovornost – ko to od političara bilo koje stranke u ovoj zemlji ne bi morao da zna? Prvo, odgovornost da se održava sjećanje na istorijske nepravde. Drugo, da se prema žrtvama njemačke agresije uvijek nastupa svjesno i sa znanjem o onome što se dogodilo. Jer, isti ožiljci koje je taj rat ostavio u njemačkim porodicama, postoje logično i u ruskim, ukrajinskim, bjeloruskim porodicama – i to mnogo većih razmjera. I upravo zato Njemačka sa svoje strane nikada neće prekinuti kontakt sa Moskvom. Jer, politička rješenja se moraju naći za konferencijskim stolom, a ne na bojnom polju.
Istorijska odgovornost ne znači da se prihvata svako otvoreno kršenje zakona i da svaka provokacija ostaje bez reakcije. Ne, jer Nijemci su iz nacističke perioda naučili: protiv kršenja prava se mora boriti odmah, a ne tek kad je kasno. Jednostavno smirivanje situacije ne sprječava rat – samo ga odlaže.