Krfsko hodočašće | Panorama | DW | 08.06.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Panorama

Krfsko hodočašće

Ako te početkom 1916. bolnog ukrcaju na barku znaš da ti nema spasa. Desetak minuta brodske vožnje od Krfa ka ostrvu udaljenom svega jedan kilometar put je Aheronom do Hada. Vido u srpskom pamćenju ostaje “Ostrvo smrti”.

Žena pred nama, na stepeništu Mauzoleja, počinje naglas da čita "Plavu grobnicu”. Razgovor u grupi inače pričljivih turista iz Srbije utihne.

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne! Gazite tihim hodom!

Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Kada na red dođe stih Na grobu braće moje / Zavite crnim trube , u ženski glas koji jedva primjetno podrhtava upliću se tri ili četiri galebova krika. Miriše borovina. U logičnim pauzama između stihova kroz tajac se čuju talasi. Njih je pjesnik Milutin Bojić u svojoj najčuvenijoj pjesmi nazvao "vali”.

Isti ti vali zapljuskuju istu tu obalu kao prvom polovinom 1916. Mi koji smo se ovdje okupili bićemo u stanju da osjetimo vezu sa umirućim golobradim mladićima od prije više od jednog vijeka, samo zato jer je tada jedan mladi beogradski pjesnik, udaljen tek kilometar od ovog mjesta, zamišljen i ogrnut šinjelom, iz krfskog pristaništa posmatrao kako iz dana u dan, mjesec za mjesecom, na stotine beživotnih tijela njegovih saboraca odvoze brodovima, da bi ih tridesetak kilometara dalje bacili u Jonsko more. U "Plavu grobnicu”.

U tom području grčki ribari pola vijeke neće loviti ribu.

Na kraju recitacije srpski posjetioci ne znaju da li da aplaudiraju. Otprilike polovina prisutnih se odlučuje na stidljivi aplauz.

Mauzolej na ostrvu Vido

Mauzolej na ostrvu Vido

Turistički vodič je prije pola sata, na keju pristaništa grada Krfa, pripremio grupu za ovaj trenutak. "Nemojte da pušite na ostrvu, borovina se lako zapali. I budite tihi. Ovo je hodočašće”. Onda je došao brodić koji prima devedeset putnika. Član posade je izvadio drveno postolje negdje iz utrobe broda i preko tog podijuma je primao putnike, jednog po jednog, na ljuljuškajuće plovilo. Prva grupa je već bila na cilju koji se ispriječio u moru pred nama.

Ostrvo Vido.

Smrt na Ostrvu zmija

Ostrvo izgleda skoro idilično. Prije jednog vijeka su ga zvali "ostrvo zmija”, jer borovi još nisi bili posađeni, a goli kamen je omiljeno zmijsko stanište.

Kada su savezničke lađe na "ostrvo spasa”, kako su docnije Krf nazvali oni koji su preživjeli, početkom 1916. prebacile oko 150 000 vojnika i civila, ostrvce Vido pred lukom je pretvoreno u vojnu bolnicu. Svi oni koji su bili na rubu smrti, poslije zimskog marša kroz albanske planine, ranjenici, svi koji su patili od iscrpljenosti i gladi, kao i oni koji nisu dobro podnijeli sedmodnevno spavanje na goloj zemlji pod ledenom kišom po dolasku na Krf, svi koji su malaksali od neke zaraze bili su upućivani na Vido. Među njima je bilo najviše mladih regruta.

Ljekar Vladimir Stanojević je tada zapisao: "Tu su uz buncanja i stenjanja o selu i kući nestajali, jedan za drugim, svi koje je strašna sudbina bacila u ovaj pakao."

Ako su te zime i proljeća 1916. ukrcali u čamac za ostrvo Vido znao si da si na smrt bolan i da ti nema spasa. Desetak minuta brodske vožnje od Krfa do Vida, koje mi sada prelazimo uz mirno brektanje mašine, bješe put bez povratka Aheronom do Hada. "Ostrvo zmija” će u srpskom kolektivnom pamćenju postati "Ostrvo smrti”.

Unutrašnjost mauzoleja - detalj

Unutrašnjost mauzoleja - detalj

Bolnica se na početku sastojala od četiri šatora podignuta na veslima. Svjedoci govore o beživotnim tijelima koja su naslagana jedna na drugo u čovjekovoj visini, a u dužini od desetak metara, čekala da ih francuska lađa "Sveti Franjo Asiški” odveze na posljednje putovanje.

Gdje cveta limun žut

Nakon recitovanja pjesme "Plava grobnica” sa priručnog zvučnika na stepeništu pred Mauzolejom začula se pjesma "Tamo daleko”.

Originalnu melodiju za pjesmu je 1907. komponovao turski pjesnik Muhlis Sabahudin Bej, koji u trenutku kada Bojić piše "Plavu grobnicu”, a srpski vojnici na Krfu počinju da pjevaju "Tamo daleko”, ima 28 godina. Njegova pjesma se zvala "Zapamti ljubavi” (Hatırla Sevgili) i bila je posvećena Francuskinji Margareti. Ljubav u pjesmi, sudeći po turskom tekstu, bješe tužna. "Zar ćeš moju ljubav osporiti?”, pitao se pjesnik. Vjerovatno je ovu melodiju tokom balkanskih ratova u Solunu, gdje se pjesma svirala po kafanama, čuo Đorđe Marinković koji je kompoziciju turskog pjesnika poslije rata u Parizu prijavio kao svoju.

Tako je melodija turske sjetne ljubavne pjesme prigrlila očajničku ljubav srpskih vojnika prema izgubljenom domu. Posljednji stih teksta srpske verzije pjesme glasi:

Bez otadžbine daleke, na Krfu živeh ja,

ali sam ponosno klico, živela Srbija!

Meni se od ove melodije zna stegnuti grlo. Ustvari, od pomisli na sve one momke koji su po izlasku iz Srbije postali vojska bez države. Zavičaj je okupiran, a njima, promrzlima i gladnima melanholična pjesma daje pomalo nade.

Detalj mauzoleja na ostrvu Vido

Detalj mauzoleja na ostrvu Vido

Primijetio sam suzu u oku šezdesetogodišnjaka do mene. I kako poigrava jabučica na grkljanu momku sa rejbankama. I kako gospođa sa smiješnim slamnatim šeširom traži maramicu.

Sjetim se da je i Nikola Tesla po svojoj želji sahranjen uz ovu pjesmu.

"Dom sjaja”

Mauzolej je lijepo, jednostavno zdanje.

Završen je tek pred Drugi svjetski rat, za vrijeme Stojadinovićeve vlade. Projektovao ga je ruski emigrant Nikolaj Krasnov koji je, bježeći od boljševika, u Beograd dvadesetih godina prošlog vijeka donio carski arhitektonski rukopis. Nekadašnji dvorski arhitekta Romanovih će, radeći u Srbiji, nadživjeti svoje bivše poslodavce i rusku Carevinu više od dvije decenije. Mauzolej na ostrvu Vido je njegovo posljednje ostvarenje.

Lijevo i desno su na pročelje Mauzoleja postavljene velike kopije lica i naličja Medalje za spomen na povlačenje srpske vojske preko Albanije, kraće nazvane Albanska spomenica.

Na lijevom krilu zgrade je lik princa-regenta Aleksandra I Karađorđevića sa posvetom: Svojim ratnim drugovima, Aleksandar. Naličje je oslikano na desnom krilu Mauzoleja: Za vejrnost otadžbini 1915. A Iznad ulaza u Mauzolej može se pročitati: SRPSKIM JUNACIMA – JUGOSLAVIJA.

Možda će naša naknadna pamet izvitoperiti smisao tadašnjih zbivanja. Možda smo skloni da u ovoj poruci vidimo gorku ironiju.

Milutin Bojić je doživio početak procesa koji će dovesti do stvaranja južnoslovenske države. Krfska deklaracija je potpisana nedaleko od "ostrva smrti” jula 2017, a "Pjesme bola i ponosa” Bojić objavljuje u Solunu gotovo u isto vrijeme. Vjerovatno ćemo bolje razumjeti stihove iz "Plave grobnice” ako pjesnikov "Dom sjaja” koji će nastati "na gomili raka” kada dođe "velika smjena” shvatimo kao zajedničku državnu kuću južnoslovenskih naroda.

Ostrvo Vido

Ostrvo Vido

Unutar mauzoleja niz kaseta sa kostima srpskih vojnika i civila. A među njima i poneko neobično ime. Kao Ferdinand Faltišek, redov vojne muzike iz češkog mjesta Litomišla.

Ime sina češkog obućara podsjeća na činjenicu da su zajedno sa srpskim vojnicima umirali i dobrovoljci iz drugih zemalja. Prema podacima sa stranice u internetu Češka beseda Faltišekov život se ugasio na Krfu kada mu je bilo dvadeset godina.

Čitam onda redom. Petrovići, Đorđevići, Stamenkovići, Stojkovići, Zdravkovići, Pešići, Popovići. Obična srpska prezimena. Cijena koju je Srbija u Prvom svjetskom ratu platila životima uglavnom mladih muškaraca prevazilazi svaki košmar. Smisao te žrtve, koji nije svima jednako vidljiv može biti samo sloboda. I to ne samo za Srbe već i za sve druge koji sa njima žive.

Tada je većini ljudi izgledalo da je Srbija donijela slobodu i sebi i drugima. Ma koliko ti drugi, uostalom kao i mnogi Srbi, danas, sve to mjerili naknadnom pameću, te pokušaj ostvarenja jugoslovenske utopije sada nazivali istorijskom zabludom.

Naravno, propast obje jugoslovenske države je fakat.

Ali masovna pogibija srpskih vojnika, a potom i istorijsko vaskrsnuće poražene i bolesne vojske, koja se pretvara u pobjednika, omogućili su zajedničku državu. I to je istorijski fakat.

Mauzolej na ostrvu Vido

Mauzolej na ostrvu Vido

Između pet i sedam hiljada vojnika sahranjeno je u "Plavoj grobnici” dok su ostaci svih drugih preneseni u Mauzolej sa sijaset malih vojničkih groblja na Krfu.

Nestašica zemlje za pokop bila je na Krfu akutna. Krfski seljak Janis Janulis dao je svoju njivu da se na njoj sahrani 560 srpskih vojnika. On i njegovi potomci nikada više nisu obrađivali tu parcelu, mada su poslije rata posmrtni ostaci srpskih vojnika prebačeni u Mauzolej. Janulis danas ima svoju ulicu u Beogradu i Nišu.

Gordo opelo

Kustos nam pokazuje pravac u kojem se, tamo gdje se dodiruju nebo i more, nalazi "Plava grobnica”. Posmatrano kroz borove grane Jonsko more na suncu izgleda veličanstveno. Iskre igraju svoju sumanutu igru po plavoj, namreškanoj površini.

Saginjem se da uzmem jednu borovu šišarku. Stavljam je u džep.

Ne mogu a da opet ne pomislim na nesrećnog Milutina Bojića. Najbolji gimnazijalac svoje generacije, oslobođen mature. Njegov otac, obućar, veoma je ponosan na njega. Studira filozofiju. Zamišljam ga u ulici Hilandarskoj, nalakćenog nad Kantovim učenjem o antinomijama. Potom pjesme. Boemska Skadarlija. Balkanski ratovi. Veliki rat. U Nišu bugarski okupatori 1915. uništavaju sve primjerke njegove patriotske poeme Kain. U Solunu dvije godine kasnije izbija veliki požar i uništava sve primjerke njegove tek štampane knjige "Pesme bola i ponosa”. Sve osim jednog koji je poslao vjerenici. Tuberkuloza. Smrt koja mu se u solunskoj vojnoj bolnici novembra 1917. prikrada u polusnu.

I svi mi unaokolo koji smo 102. godine kasnije došli na njegovo "gordo opelo”.

Ostrvo mira

Imena mrtvih srpskih vojnika

Imena mrtvih srpskih vojnika

Dok se brodić vraća u krfsku luku, kroz helensku plavet pogledom tražim mjesto gdje su tijela nesrećnika prepuštena moru. Razmišljam o tome kako meni lično ipak nešto nedostaje da Bojićeva pjesma bude završena. Nedostaje njena druga, tamna polovina, koju je tri godine poslije Bojićeve smrti napisao Dušan Vasiljev. Tog osamnaestogodišnjeg srpskog mladića, rodom iz Kikinde, u Temišvaru 1918. mobiliše habzburška vojska i šalje na front u Italiju. Tamo je zaradio malaraju i slaba pluća. Po povratku je napisao čuvenu pjesmu Čovek peva posle rata koja počinje stihom: "Ja sam gazio u krvi do kolena, i nemam više snova”.

Šta nam poručuju srpski mladići koji zapisuju stihove prije nego što će umrijeti od posljedica učešća u ratu? Bojić u dvadeset i petoj, a Vasiljev u dvadeset i četvrtoj godini? Stresem se od pomisli da toliko godina sada ima moj sin.

Ako ne želimo da shvatimo njihove poruke kao oprečne, već kao dvije strane istine, onda nam poručuju da ne zaboravimo mjesto "bola i ponosa”. Najprije zato jer su takva mjesta bolna opomena živima. Svaki rat stvara junačke narative, a pritom nemilice proždire duše i tijela naše djece.

Ostrvo Vido je sada utisnuto kao žeravica cigarete u dušu potomaka generacije koja se žrtvovala. U antička vremena zvalo se Ptihija. Sa dolaskom hrišćanstva dobija naziv Sveti Stefan. Venecija ga je preimenovalada po veleposedniku koji ga je kupio – Gvidovo ostrvo. Od toga je nastao naziv Vido. Jedno od zaboravljenih naziva ostrva je Nisi tis Irinis. To bi za budućnost srpske kulture bilo najproduktivnije ime: Ostrvo mira.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije