Kosovo: Dubina podjela

U Prištini još uvijek postoji zgrada koja se nekada zvala „Boro i Ramiz“. Iako je prijeratni stanovnici Prištine i danas zovu istim imenom njen novi zvanični naziv glasi: „Palata omladine i sporta“. Nekoć je nosila ime po dvojici boraca narodnooslobodilaške borbe Ramizu Sadiku i Bori Vukmiroviću simbolizirajući tako bratstvo i jedinstvo srpskog i albanskog naroda. Od njega danas ovdje međutim nije ostalo ništa.

Simbolika je na Kosovu vrlo važna i bila je oduvijek. Boro i Ramiz su tek jedan od simbola koji prate moj prvi boravak u Prištini i na Kosovu a koji snažno, svaki za sebe, govore o stanju koje ovdje zatičem. No idemo redom: Avion iz Beča slijeće na aerodrom „Adem Jašari“. Jašari je osnivač i vođa Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Na Kosovu je on apsolutni heroj. Jašarija su, skupa sa 56 članova njegove obitelji, srbijanske snage sigurnosti likvidirale u njegovoj kući u Prekazu. Istorija kaže da je nakon toga započelo masovno pristupanje Albanaca Oslobodilačkoj vojsci Kosova. 

Na aerodromu me čeka ljubazni vozač Televizije Kosovo. Stajali smo jedno pored drugog dobrih desetak minuta, a da nismo znali da se međusobno tražimo sve dok on stidljivo u jednom trenutku nije podigao papir sa mojim imenom. Znam, zvuči odviše srpski. Procjenjujem da je mojih godina. Ne govori engleski, a još manje srpski/hrvatski/bosanski. Put do Prištine i pored toga protiče uz izrazito ljubazan osmijeh s njegove strane. Osjećam iskrenu dobrodošlicu.

A onda u Prištini novi simbol. Na jednoj od zgrada u samom centru grada ogroman pano na kojem je Bill Clinton kojeg naprosto ne možete previdjeti. Ispred iste zgrade spomenik bivšem američkom predsjedniku. Njemu su ovdje duboko zahvalni, bolje reći obožavaju ga. Clinton je naime u proljeće 1999. donio odluku o NATO-vom bombardiranju Srbije čime je okončan rat na Kosovu.

Malo dalje, također u centru, dominira pravoslavna crkva. Lijepo izgleda, pomislih. No poslije će se ispostaviti da lijepo izgleda samo iz daljine. Nekoliko dana nakon dolaska u Prištinu ću prošetati noću pored Hrama Hrista spasa, kako se zove. Praznina je ono što osjećam. Ova nezavršena crkva je, ističu Albanci, građena u vrijeme represije srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nad kosovskim Albancima. Osim toga, iako Eparhija Raško-prizrenska tvrdi drugačije, u Prištini navode da je crkva bespravno sagrađena na zemljištu koje pripada Univerzitetu. Lokalni Srbi traže da im bude odobreno korištenje crkve. Uzalud: Albancima je ona simbol represije. Od vjere tu zapravo nema ni traga. Ali zato ima politike i mnogo emocija. S obje strane.

Nedaleko od pravoslavne crkve u Prišini se nalazi katedrala – dakle katolička crkva. Moderna, elegantna, uopće se ne uklapa u tipičnu komunističku arhitekturu koja dominira najvećim dijelom Prištine. Nju je pak dao sagraditi bivši predsjednik Kosova Ibrahim Rugova. Rugova, koji je poznat po svom gandijevskom, nenasilnom pružanju otpora srpskoj represiji, na ovaj način je želio pokazati da Kosovo pripada europskom civilizacijskom krugu. U Prištini se i danas govori, ono što sam čula još kao dijete, a to je da se Rugova čak dao pokrstiti. S tim ili bez toga meni se katedrala doima praznom i imam osjećaj da vjera ni ovdje nema glavnu ulogu.

U blizini katedrale, dakle u strogom centru, uskoro će biti građena nova džamija u Prištini. „Imat će četiri munare“, kaže mi jedan moj sugovornik ponosno. „Biti će velika kao da je u Jeruzalemu", dodaje. Valjda kao simbol novog doba, razmišljam u sebi.

Prokletstvo nezavisnosti

A u tom novom dobu, uoči desete godišnjice od proglašenja nezavisnosti Kosova, zemlja se suočava sa brojnim izazovima – ne samo sa činjenicom da Srbija niti priznaje niti ima namjeru da prizna nezavisnost onoga što ona još smatra svojom pokrajinom i teritorijom i time onemogućava prijem Kosova u važne institucije na međunarodnoj političkoj sceni, već i zbog brojnih drugih problema za koje direktnu ili indirektnu odgovornost pak snose vladajuće strukture u Prištini – iste one koje su se borile za nezavisno Kosovo.

Nakon desetljeća represije, potom rata, a onda nezavisnosti Albanci, kojeg li apsurda, masovno napuštaju Kosovo. Prema nekim procjenama samo u posljednje tri godine Kosovo je napustilo oko 200 000 ljudi. Neko je to nazvao bijegom od slobode. Slobode koja podrazumijeva 42 posto nezaposlenih prema podacima Svjetske banke, više od 60 posto nezaposlenih među mladima, 13 posto ekstremno siromašnih i 50 posto siromašnih. Oni koji su se borili protiv represije, danas dakle bježe u prvom redu od siromaštva. 

Američki san

Jedan od onih Kosovara koji su zemlju napustili iz istih razloga samo mnogo ranije je aktualni ministar vanjskih poslova Bedžet Pacoli. On je ujedno i naš prvi sugovornik u Prištini. Pacoli je jedno od 12 djece, potiče iz siromašne porodice. Odluku da napusti Kosovo, donio je 70-tih godina nakon što su ga njegovi vršnjaci, kako je sam rekao u jednom intervjuu, provocirali zbog skromne odjeće koju je nosio. „Počeo sam plakati jer nisam vidio ni jedan drugi izlaz“, rekao je jednom prilikom Pacoli. Izlaz je dakle bio u odlasku. Pacoli danas posjeduje firmu sa sjedištem u Švicarskoj koja posluje širom svijeta. 

To što je Pacoli napravio u svom životu bi se zapravo moglo opisati kao ostvarenje američkog sna. On danas slovi za najbogatijeg Albanca na svijetu. No Pacolijev put do ostvarenja sna nije bez kontroverzi. Nakon što je njegova firma Mabetex dobila ugovor o restauriranju Kremlja, Dume, državne opere u Moskvi,..., tadašnji glavni tužitelj Rusije Juri Skuratov je otvorio istragu protiv Mabetexa pod sumnjom za podmićivanje. Skuratov je optužio direktno Pacolija za podmićivanje članova porodice tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Skuratov se uskoro suočio sa najvećim skandalom u svojoj karijeri: ubrzo je pronađena video snimka na kojoj se glavni tužitelj zabavlja sa prostitutkama. Predsjednik Jeljcin je nakon toga zatražio Skuratovljevu ostavku, ali tome su se usprotivili guverneri. U svojoj autobiografiji pod nazivom „Ponoćni dnevnici“ Jeljcin o  Skuratovu piše sa izrazitim omalovažavanjem i nipodaštavanjem, tvrdeći da nije imao nikakve održive argumente kada je riječ o sumnji da su Jeljcin, tj. članovi njegove obitelji primali mito. Kada je Skuratov konačno smijenjen sa funkcije 2000. godine, Redžep Pacoli je protiv njega podigao tužbu za klevetu koju je u konačnici dobio – Skuratov mu je, prema presudi, morao isplatiti milion rubalja.

Novi ministar vanjskih poslova zemlje, kojoj su uvjet za približavanje EU konkretni rezultati u borbi protiv korupcije i podmićivanja, ima dakle iskustva sa sudskim procesima u ovoj oblasti. Sam Jeljcin je u svojoj autobiografiji „Ponoćni dnevnici", upravo opisujući slučaj Skuratov, pisao o ruskom mentalitu koji je podlažan korupciji: „Naš mentalitet sam tjera obične biznismene i obične vladine službenike da podmićuju i primaju mito; još od sovjetskog doba smo naučili da se zabrane i propisi mogu zaobići isplatama „ispod stola"", piše Jeljcin. Pitam biznismena Pacolija kako se uspio oduprijeti ovom mentalitu. Pitanje mu se vidno ne dopada, ali ipak odgovara i to tako što hvali Jeljcina. On je, kaže Pacoli, bio pošten čovjek. Pokazuje vidno poštovanje prema pokojnom ruskom predsjedniku, rekla bih čak i oduševljenje. Navodi da je Jeljcina poznavao još u vrijeme kada nije bio ruski predsjednik. A Pacolijeve ruske veze su upravo ono od čega strahuje i strahovao je Beograd. Jer u Srbiji strahuju da bi upravo Pacoli mogao biti taj ko bi mogao omekšati stav Moskve prema nezavisnosti Kosova. Neki u Srbiji čak tvrde da se Moskva upravo zahvaljujući Pacolijevim dobrim ruskim vezama nije jače angažirala na sprečavanju proglašenja kosovske nezavisnosti.

Ramuš

Onaj ko se pak snažno borio za nezavisno Kosovo zove se Ramuš Haradinaj. Aktualnog premijera Kosova ovdje jednostavno zovu Ramuš. Ime mu izgovaraju uglavnom sa strahopoštovanjem. Za Beograd je Haradinaj ratni zločinac, za njim je Srbija raspisala Interpolovu potjernicu na osnovu koje je već dva puta hapšen. Oba puta je pušten na slobodu, baš kao što je prethodno u dva sudska procesa pod optužbom za ratne zločine i kršenja pravila ratovanja oslobođen u Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Hagu. Presuda glasi: Tužiteljstvo nije izvelo dokaze da je Haradinaj počinio zločine, ali je utvrđeno da su zločini nad Srbima i nealbancima počinjeni. Ko ih je počinio do sada nije utvrđeno. Time bi se uskoro trebao baviti novoosnovani Specijalni sud za ratne zločine OVK.

Haradinaj je zasigurno jedna od najkontroverzijih ličnosti na Kosovu. Tog jutra uoči intervjua sa njim ponovo čitam knjigu bivše tužiteljice Haškog tribunala Karle del Ponte, koja je i podigla optužnicu protiv Haradinaja. Del Ponte o Kosovu piše kao o „siromašnoj zemlji gdje nestaju svjedoci" tvrdeći da je „Kosovo bilo mjesto raspostranjenog i sistematskog zastrašivanja svjedoka, što je značajno uticalo na procese u Hagu i pred lokalnim sudovima". "Vjerujem da su se i neke sudije Haškog tribunala plašile albanske osvete", piše del Ponte. Bojiš li se, pitam samu sebe.

Haradinaja naravno pitamo (intervju sa Haradinajem su radili novinari DW-a Bahri Cani i Zorica Ilić - op. aut.) za ratne zločine, za navode o nestalim svjedocima, za navode o zastrašivanju svjedoka u njegovom slučaju, za navode o trgovini organima na Kosovu. Negira sve. Poziva se na navode glavnog tužitelja Haškog tribunala Serža Bramerca koji je na ovoj funkciji naslijedio pomenutu del Ponte. „Možete da pitate sve. Ja znam ko sam", kaže mi nakon intervjua. „Ona je ratnica", kaže potom kolegama na albanskom dok nam svima nudi konjak.

„Napravite nešto od ovog Kosova, da mladi ne odlaze. Za to ste se borili", kažem mu pomalo cinično dok se opraštamo. „Ja malo pričam, a puno radim“, kaže mi samopouzdano, ali sasvim pristojno na rastanku.

Most koji razdvaja

E i ja bih da konačno malo pričam, ali ne mogu. Moj posao je da pričam i pišem, a ovdje bih najradije da zašutim. Tu  - na mostu na Ibru - najradije ne bih rekla ništa. Jer mrzim mostove koji ne služe svojoj namjeni – da spajaju, a ovaj most definitivno i jasno razdvaja. Razdvaja južnu od sjeverne (Kosovske) Mitrovice, razdvaja jug od sjevera Kosova i razdvaja Albance od Srba i Srbe od Albanaca. Jedino što je isto na obje strane mosta – i južnoj i sjevernoj jest tabla Europske unije na kojoj Unija ponosno informira prolaznike da je most rekonstruiran njenim financijskim sredstvima. No ovdje od europskih vrijednosti i ideje ujedinjenje Europe nema ni traga. U južnoj smo Mitrovici ostavili grad prepun života i energije, na sjeveru smo zatekli depresiju. Na jugu je u centru ostala jedna zastava: albanska, kosovsku vidjela nisam. Na sjeveru nas je dočekalo mnoštvo srbijanskih zastava. Jedan red srbijanskih zastava, drugi red, treći red, četvrti red i taman kad se zapitate gdje je redovima kraj shvatite da vode tačno do spomenika Knezu Lazaru u središtu sjevernog dijela grada. Da u životu nisam vidjela toliko istih zastava na jednom mjestu ne trebam valjda uopće reći. Ukratko: napadno, provokativno i s jasnom porukom: "Ovdje ne stanuje Republika Kosovo".

Na sjeveru nas dočekuje policijska patrola. Kolege s Kosova su nam preporučile da najavimo svoj dolazak policiji. U patroli: jedan Albanac i jedan Srbin: Besim i Željko. Pitam ih za incidente, kažu da ih je manje. „Sada je normalnije nego što je bilo ranije", kaže Besim. „U odnosu na šta je normalnije", pitam ga. „Prije pet godina nismo mogli zamisliti da svi skupa sjedimo ovdje u bašti i pijemo kafu", kaže Besim. Svi skupa smo: jedna Albanka sa juga Mitrovice, kolega Bahri, Albanac, rođen na Kosovu gdje odavno više ne živi, i ja Bosanka, sve skupa sa dvojicom policajaca u uniformama. Normalno? Besim i Željko su, kažu, prijetelji od djetinjstva. Kažu da dobro surađuju svakodnevno.

I Besim i Željko nam tvrde da međunacionalnih sukoba skoro da nema. Poslije ću u Prištini iz dobro obaviještenih izvora u međunarodnim organizacijama saznati da su međunacionalni sukobi svakodnevni, ali da se skrivaju.

Ono što je zajedničko i sjeveru i jugu jesu nezaposleni mladi koji u vrijeme kada su njihovi vršnjaci u Europi na radnim mjestima besposleno sjede čekajući valjda bolje dane ili sanjajući o odlasku.

Pusti snovi

Da su im ti snovi najčešće nerealni čini se da tek rijetki od njih znaju. Kosovo je naime samo u Njemačkoj proglašeno zemljom sigurnog porijekla, drugim riječima šanse da tamošnji stanovnici u Njemačkoj dobiju azil su ravne nuli. Ali to ne sprečava mlade na Kosovu da o odlasku i dalje sanjuju.

A snove ima i Aljbin Kurti, vođa opozicije na Kosovu i osnivač pokreta „Samopredjeljenje“ i naš posljednji sugovornik u Prištini. On pak sanja o životu svih Albanaca u jednoj državi, drugim riječima o stvaranju Velike Albanije. Kurti o svojim snovima govori otvoreno, bez ustezanja. Ured mu krasi tek albanska zastava, zakletvu u parlamentu njegovi poslanici polažu također koristeći samo albansku zastavu. Pitam ga šta bi bilo kada bi srpski poslanici donijeli srpske zastave u Skupštinu Kosova. Nije to, kaže, isto. „Ne možete to porediti", odgovara. Ne smatra ni da se separatističke težnje Katalonaca mogu porediti sa situacijom na Kosovu, no u međuvremenu ima simpatije prema zahtjevima Katalonaca.

Suze bez suzavca

Kurti inače voli da koristi suzavac u Skupštini Kosova. Time izražava svoj protest prema establišmentu. Trenutno se protiv njega, zbog korištenja suzavca, vodi sudski postupak.

Meni suzavac uopće ne treba jer nakon svega bih zapravo da plačem: Nakon priča o pripadnicima paravojnih srpskih formacija koji su devedesetih u albanska sela ulazili sa krvavim maramama na glavi, kojih su se plašili i sami Srbi, nakon priča Albanaca koji mi govore kako su im spaljenje kuće, djetinjstvo i uspomene, nakon priča o silovanim Albankama, ali i nakon priča o kidnapovanim Srbima kojima se gubi svaki trag, o silovanim Srpkinjama, o Bošnjacima koji su nakon NATO bombardiranja bili kolateralna šteta samo zato jer su govorili srpski i nakon što čovjek osjeti svu težinu podjela i težinu socijalne traume u ovoj zemlji ja bih da plačem ma koliko to patetično zvučalo. „Za Albance ne postoji ništa nakon 1999. godine, a za Srbe ne postoji ništa prije 2004. godine" (Neredi usmjereni protiv Srba na Kosovu u kojima je učestvovalo oko 50 000 Kosovskih Albanaca. U Srbiji poznati kao "Martovski pogrom" - op. aut.), kaže mi jedna od mojih sugovornica. I to je suština: od suočavanja sa prošlošću ovdje nema ni traga. I bojim se da neće biti još dugo.

Na putu od hotela do aerodroma srećna sam što taksista priča onaj jezik koji ja zovem bosanski, a on srpski. Kakav je suživot Srba i Albanaca pitam ga. „Nikakav", kaže. „Oni znaju da su im ruke krvave. Znaš kako, možda ima i među njima dobrih ljudi, ali kada ti neko kaže da je Srbin odmah više ne želiš ništa da imaš s njim“, kaže mi taksista. Šta bi mi rekao taksista srpske nacionalnosti, primjerice na liniji sjeverna Mitrovica-Zvečan, za vrijeme ovog boravka nisam uspjela saznati. No moje bh. iskustvo kaže da razgovori ove vrste u BiH po pravilu završavaju na ovaj način: „I među Srbima (odnosno Hrvatima, Bošnjacima ovisno od toga s pripadnikom koje nacije pričate) ima dobrih i loših. Za sve ovo su zapravo krivi političari.“ Bez obzira na to da li neko tako iskreno misli ili ne, svi znaju da je ovo društvenoprihvatljiv odgovor. 

Ovdje na Kosovu mi tako nakon svega podjele u BiH u poređenju sa dubinom podjele između Albanaca i Srba izgledaju kao dječija igra. Ne, ne samo da Albanci i Srbi ne žive skupa, oni ne žive ni jedni pored drugih jer i takav način života podrazumijeva veću međusobnu interakciju od one koju sam ja na Kosovu imala priliku vidjeti. Napuštam zemlju u kojoj više ne stanuju Boro i Ramiz, kao ni Ramiz i Boro. Ali je Bil tu.