Komičarev epitaf
25. august 2018
Vedrana je osamdesetih bilo lako upoznati. Svratiš obdan do „Lovca", u haustor na Titovoj ili naveče do „Zvona" – taj džez kafe za umjetničku boemiju nalazio se iza mnogo razvikanije „Estrade", u kojoj su rezidirale domaće zvijezde, od Brege do Milića. U „Lovcu" je pivo zvano „klipača" bilo jeftino, a gulaš u maloj plehanoj posudi taman toliko dobar da se ne cuga na gladan stomak.
Čelista
Sarajevo se početkom osamdesetih iz pospane larve preobražavalo u lijepog socijalističkog leptira sa orijentalno-okcidentalnim začinima u srazmjeri koja je garantovala jedinstveni ukus.
Došavši sa probe Vedran je u „Lovcu" znao odložiti violončelo u ćošak i sjesti sam, sve dok ne bi naišao neki kafanski saputnik iz dugih sarajevskih noći. Mahnuo bi mu onako brkat i vedrog pogleda i za sat-dva za tim stolom bi već sjedelo oveće društvo. Svi su pričali u glas, a Vedran možda najglasnije.
Bio sam ponekad u njegovom društvu jer smo se znali iz „Zvona". Jednom nisam imao novca ni za piće ali sam imao tek objavljenu knjigu. Vedran samo što je dobio neki honorar. Naručio nam je po „klipaču". Pa još jednu. Iz džepa sam izvadio knjigu koja je upravo izašla u Tuzli – „Cirkus Evropa". Potpisao sam je i gurnuo Vedranu preko stolnjaka načetog žeravicom.
Mada smo se znali godinama i ponekad bivali u istom društvu, nije imao pojma da pišem. Pivo je skoro netaknuto stajalo pred njim, čitao je pjesmu po pjesmu, sučući brke. Onda me je pogledao skoro detinjim pogledom i radosno konstatovao: „Ovim si me kupio!" Pokazao je prstom na jednu stranicu.
Zvao je konobara.
To je bilo vreme kada se poezija plaćala pivom. A pivo poezijom.
Vijećnica
Drugi susret, značajan za ovu priču, bio je onaj sa zgradom sarajevske Vijećnice. Emira koja je studirala arhitekturu pitala me je da li znam koji je to stil. Nisam imao pojma. Pseudomavarski, rekla je. Toga sam se setio kada sam decenijama posle toga prvi put bio u Andaluziji. Iz nekog razloga austrougarske okupacione vlasti su presadile mavarsko-arapske elemente u sarajevsku kotlinu u kojoj su dominirali vitki minareti i istočnorimski potporni stubovi na tremovima džamija.
U polumraku Vijećnice proveo sam mnogo vremena, čitajući knjige koje nisu mogle da se iznose iz zgrade. Nacionalna biblioteka imala je slavnu prošlost, nju je posetio Ferdinand prije svog kobnog susreta sa Principom. Ja je pamtim po kamenim ogradama koje su vibrirale pod laktovima kada biste se na njih naslanjali na pauzi, gledajući sa sprata ogromnu utrobu čudesne građevine.
„Dijalektika prosvetiteljstva", „Protestantska etika i duh kapitalizma", „Gutenbergova galaksija", sve te knjige koje su pomalo vonjale na prašinu, razgovarale su sa mnom, zaštićene austrougarskim zidinama. Nekada bih ostao tamo cijeli bogovjetni dan.
Predveče, kada je Sarajevo najljepše, sjeo bih na stepenice i slušao kako se ezan miješa sa pulsiranjem moćnog basa iz obližnjeg kafea „Rock". Bend Golden Earring prašio je deset godina stari hit Radar Love. To preplitanje ezana i holandskih gitarskih rifova u mojoj glavi punoj novozasađenih ideja, dok su se na okolnim brdima kao upaljači na koncertu palila svetlašca u mahalama, za mene ostaje najintimnije Sarajevo, ono koje je nemoguće uništiti.
Plamen do Nirnberga
Ostaje mi samo još da kažem šta sam radio tog 26. avgusta 1992. Bila je subota. U Nirnbergu su djevojke velikodušno pokazivale noge već preplanule od vrelog ljeta. To sam posmatrao iz dobrog rakursa, rintajući u podrumskoj kuhinji. Radio sam u kafeu koji se zvao „Kajevski". Tek četiri mjeseca sam bio emigrant, sporazumjevao sam se sa ljudima u kuhinji na jednostavnom engleskom uz pokoju njemačku reč i mnogo gestikulacije.
Šef me je pozvao da pogledam nešto na televizoru koji je bio ugrađen iznad šanka.
Nisam puno razumio, ali nije ni bilo potrebno. Slike su bile jednoznačne. Vijećnica je gorjela plamenom koji nije ostavljao nade. U tom plamenu će kao na srednjovekovnoj lomači biti opepeljene sve one knjige koje sam pročitao. Uz njih i moje dvije zbirke koje sam prije rata objavio u Sarajevu i Tuzli pa su ih izdavači bili obavezni poslati na katalogizaciju u nacionalnu biblioteku. Ali i knjige svih mojih prijatelja.
U prvom trenutku nisam se uplašio za hartiju već za ljude. Za sve koji su ostali u mišolovci sarajevske kotline. Mislio sam i na one koji su kumovali ovom sramotnom činu, na srpske paravojne intelektualce na čijem čelu je bio jedan neostvareni pjesnik. Oni su ubijali sopstvene riječi zatvorene u pseudomavarsku ljušturu. Ubijajući Sarajevo oni su ubijali nedužne ljude, ali i sebe u njemu.
Tu vrstu autodestrukcije nisam mogao pojmiti. Nisam dobro spavao te noći. Polusnom su lebdela ugljenisana slova svih jezika ovog svijeta. Bijeli pepeo slova kako poput zaborava sipi po gradu.
Jedan je vrijedan kao hiljade...
Mnogo docnije sam saznao da je Boro Pištalo – jedna od boemskih i intelektualnih institucija grada Sarajeva – bio direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine tog prvog ratnog avgusta, te da je svojim rukama uz pomoć građana izbavljao knjige sa lomače potpaljene na Palama.
Treba li reći da je Boro Pištalo bio hercegovački Srbin, univerzitetski profesor, erudita i humanista, te da je takav kakav je bio predstavljao ono najbolje što je Bosna i Hercegovina imala. Stoga mi bijaše čast da me je njegov sin, Vlado Pištalo, s kojim prijateljujem, u Beogradu upoznao sa ocem. Već je bio ostario, ali priliku za druženje u „Staroj Hercegovini" nije propustio. Te se večeri rado sjećam.
Bore evo već tri godine nema, a zvanično Sarajevo se ponaša kao da ga nikada nije ni bilo. Ali ga njegovi sarajevski drugari – svi do jednog – pamte.
Nepravedno je da zlo u ljudima ostavlja dublji trag od dobra. Jer još od onog mračnog Grka Heraklita znamo da je jedan vrijedan kao bezbroj njih, ako je najbolji.
Jučer u koje vjerujemo
A Vedran Smajlović, čovek s početka ove priče? Njegovi i Borini putevi su se, u to sam uvjeren, nužno ukrštali po sarajevskim kafanama.
Nedugo nakon tog dana kada je gorjela sarajevska Vijećnica bio sam u društvu jedne Sarajke, Nataše. U Regensburgu na Dunavu prekraćivali smo veče pričama o zemlji iz koje smo izašli, ali koja nije htjela da izađe iz nas. Tada je na nemačkoj televiziji počeo dokumentarni prilog o Sarajevu. Vedran, onakav kakvog pamtim, samo sa melanholičnom sjenkom na licu, držao je violončelo na gotovs. Sjedio je okružen ruševinama. Nisam odmah prepoznao unutrašnjost Vijećnice. Zasvirao je Yesterday od Bitlsa.
Nešto me ščepalo za gušu i nije mi dalo da prodišem. Nataša je bezglasno plakala.
Tako je Vedran postao globalni amblem – čelista iz Sarajeva, o kojem su američki metal bendovi snimali svoje numere, a klasični kompozitori ostavljali notne zapise. Lice sa bilborda na provincijskoj stanici u Njemačkoj.
Snaga otpora u gudalu.
Volio bih da je tako. Vedran je preko Sjeverne Irske, čuo sam, otišao za Njujork. Nadam se da je tamo našao kafe sličan „Zvonu".
A, da. Ona pesma koja je kupila Vedrana zaista je bila kratka. Komičarev epitaf se sastoji iz jednog jedinog stiha:
Sada sam ja kikot, a vi – grimasa.