Predsjednik razreda, predstavnik učenika škole, u dobi od 18 godina prelazak u veliki Bayern, titula njemačkog prvaka, sa 20 godina titula europskog prvaka, sa 22 svjetski prvak. "Sretnik!", tako su tada nazivali Ulija Hoenessa. Danas bi se reklo selfmademan. Miljenik medija, idol navijača, k tomu perfektna porodična slika sa suprugom Susi i dvoje djece. Onoliko brzo koliko mu je trebalo da istrči 100 metara, a to je 11,0 sekundi, toliko brz je bio njegov uspon. Čak ni činjenica da ga je teška operacija koljena prisilila na okončanje karijere, nije ga izbacila iz kolosjeka. Hoeness je od takve situacije napravio ono što je najbolje i sa svega 27 godina je postao menadžer u tada financijski posrnulom Bayernu. Sa pogledom uvijek usmjerenim naprijed.
Klub je sa njim na vodećoj poziciji ubrzo krenuo naprijed – sportski a prije svega ekonomski. Ni zrakoplovna nesreća 1982. godine, koju je Hoeness jedini preživio, nije ga mogla zaustaviti. Činilo se čak da mu je nesreća dala krila. Punim angažmanom on je od Bayerna stvorio jedan od najuspješnijih i najbogatijih nogometnih klubova na svijetu.
Abteilung Attacke
Kao danas predsjednik SAD-a Donald Trump sa svojim "America first", Hoeness je živio uz moto "FC Bayern First" ili "Sve za FC Bayern". Onog, ko je stao na put njemu i njegovom klubu, ko je izražavao kritiku ili postao sportska prijetnja, bi Hoeness jednostavno sklonio. Riječima, djelima ili i novcem. Ako je neki konkurent uzdrmao premoć (Bayerna – op. red.) onda je jednostavno bio kupljen njegov najbolji igrač. Ako je neki novinar istrajno postavljao pitanja, bio je izriban ili zastrašen. Hoenes se postavljao kao "Odjel za napade" ispred svog tima – i time posebice u kriznim vremenima skretao pozornost na sebe. Cilj je uvijek bio isti: učiniti svoj klub još većim, još sjajnijim, još uspješnijim. Taj cilj opravdavao je sva sredstava.
Hoeness je polarizirao tada i danas. Njegov uspjeh je stvarao ljude koje mu zavide. Zavidjeli su mu na načinu rada i mrzili ga. Pa ipak, nakon toga, većini njegovih konkurenata je za Ulija Hoenessa kao menadžera preostajala samo pohvala. Kao biznismen, on se uvijek ponašao korektno, navodili su. Tu je bila i zahvalnost. Jer bez njega Bundesliga bi vjerojatno do danas ostala u dubokom snu. Televizijski prenosi, izgradnja novih stadiona, komercijalizacija, sponzorstvo – Hoeness je krenuo novim putevima, uvijek je mislio na velike stvari i sa svojim vizijama i odlukama najčešće imao pravo. I kasnije, kao predsjednik, ostao je jaki čovjek u klubu i predstavljao svjetski brend - FC Bayern.
Prekid karijere zbog afere oko poreza
Samo da nije bilo poreznog delikta. Iz deviznih transakcija, kako se saznalo 2013. godine, Hoeness je u okviru financijskog poslovanja utajio dvocifreni milionski iznos i zbog toga osuđen na zatvorsku kaznu od dvije i pol godine. Sreća je napustila onoga koga je do tada vjerno pratila. Polovinu kazne je morao provesti u zatvoru, a za ostatak je dobio uvjetnu kaznu. Grešku je doduše priznao, ali nije djelovao kao da je istinski prošičćen. Hoeness je očito tokom godina izgubio uzemljenje. Uspjeh, odavanje počasti i priznanja – sve to mu je očito oduzelo sposobnost samokritike. I vjerovatno sposobnost da prihvati kritiku drugih.
„To još nije to", rekao je Hoeness prilikom podnošenja svoje ostakve na mjesto predsjednika na Godišnjoj skupštini FC Bayerna u maju 2014. godine. Nadjačan aplauzom članova uprave Bayerna prije početka služenja zatvorske kazne, on je skovao plan da se što je prije moguće vrati svom klubu. I zaista trebalo je upravo devet mjeseci da od zatvorenika ponovo postane predsjednik – izabran je sa 98,5 posto glasova članova uprave. Navijači su i dalje bili na njegovoj strani, na strani simbola uspona njihovog kluba.
No naknadno se trebalo pokazati da je postojala druga – nakon utaje poreza – velika greška u životu Ulija Hoenessa. Karl-Heinz Rummenigge kao predsjednik uprave je u međuvremenu bio navikao donositi odluke. Od nekadašje harmonije između njih dvojice više nije ostalo puno. Korjenita promjena je predstojala. Nije bilo moguće nadovezati se na uspjeh iz 2013. godine, kada je klub osvojio trostruku titulu, iako i dalje dominira Bundesligom. Nogometni podmladak iz vlastitih redova: Nula. Kadrovske odluke: Jadno. Nakon slavljenog, ali ipak spornog trenera Pepa Guardiole došli su nesretni Carlo Ancelotti i Niko Kovač, i u međuvremenu ostarjeli Hoenessov prijetelj Jupp Heynckes ,koji je opet morao vaditi vrući kesten iz vatre. I kvalitet Hasana Salihamidžića kao sportskog direktora se vjerojatno može ocijeniti samo iza zatvorenih vrata. Osim toga, on je tokom dvije godine svog mandata upao u oči samo svojim praznim frazama.
Neugodni nastupi
Umjesto toga Hoeness je sve više dolazio u središte pozornosti. I tada je najčešće griješio. Napadao je medije jer su se usudili kritizirati rukovodstvo kluba, učinio samog sebe smiješnim na jednoj press konferenciji na kojoj je tražio poštivanje ljudskog dostojanstva da bi se nakon nekoliko rečenica kasnije sam spotakao. Kritikovao je člana uprave koji se usudio javno mu se obratiti. Ili pak pokušao bojkotom izvršiti pritisak na selektora nacionalne reprezentacije jer je on prema njegovom mišljenju propustio dati neophodnu podršku golmanu Manuelu Neueru. To su postupci zbog kojih su čak i brojni ljudi, koji su desetljećima bili uz klub, pocrvenjeli u licu.
I pored svih zasluga za FC Bayern i njemački nogomet – vremena su se promijenila, ali Hoeness nije. On danas još koketira sa tim da ne koristi internet i da još nikada nije napisao e-mail. Od nekadašnjeg vizionara je postao čovjek koji misli da može nastaviti dalje korištenjem oprobanih sredstava, ponašajući se kao patrijarh stare škole. Uli Hoeneß se nakon boravka u zatvoru trebao povući iz javnosti. Njegov ego to nije dozvolio. Možda je to sada tokom svog novog mandata na mjestu predsjednika kluba sam primijetio i zbog toga odustao od kandidature. No koji sretnik se još uspijeva povući u pravo vrijeme?