Komentar: Srebrenica. | Politika | DW | 11.07.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Komentar: Srebrenica.

Trupe Vojske Republike Srpske su u Srebrenici počinile zločine nad bošnjačkim narodom, ali i nad svojim vlastitim. Srebrenica je najbolnija rana bošnjačkog naroda, koja bi morala boljeti i srpski, smatra Zorica Ilić.

Srebrenica.

Ovako počinje i završava moj komentar svakog 11. jula. I tako već 25 godina.

Jer što više imam reći kada je ovom riječju već sve rečeno?

Srebrenica je, od kako je direktno ili indirektno postala neodvojivi dio života svih nas, postala i potpuno zaseban pojam. Pojam koji dovoljno govori sam za sebe. Svi znaju kakvo značenje on nosi (osim ako ne žele ili zbog nesposobnosti da se suoče misle da im je lakše sve negirati).

Još uvijek mi je živo u sjećanju to ljeto od prije 25 godina. Bila sam učenica Srednje medicinske škole koja je drugo ljeto za redom provodila na praksi u Kliničkom centru u Tuzli. Tih je godina medicinskim radnicima bila dobrodošla svaka pomoć (pa makar se ona svodila na pomoć poput vožnje bolesnika liftom ili donošenja nalaza sa jednog odjela do drugog).

Ljeto je bilo toplo, onakvo kakvo dobro poznajemo na Balkanu, a onda je jednog dana došla vijest koju su u bolnici svi skoro šapatom ponavljali: Pala je Srebrenica! Bio je to onaj momenat u životu svakog od nas i onaj momenat u istoriji nakon kojeg više ništa nije bilo isto. Nije floskula. To je tako zaista. 

Srpsko ime i bošnjačko prezime

U Tuzlu su nakon toga počele stizati kolone izbjeglica. Medicinska pomoć im je najprije bila pružana na obližnjem aerodromu. No jedan dio izbjeglih iz Srebrenice je naravno morao na liječenje u Klinički centar.

Jednog jutra tokom redovne vizite jedan od tada najuglednijih ljekara se obratio jednoj starici držeći njen karton u ruci i glasno rekao: „Neno, ovdje nešto ne štima. Ovdje je nešto pogrešno. Ili ime ili prezime.“ Nakon toga se nasmijao i nastavio razgovor na način koji je uobičajen između ljekara i pacijenta.

Sačekala sam kraj vizite i pogledala u staričin karton: Ime je bilo srpsko, prezime bošnjačko.

Ni danas ne znam da li je komentar ljekara bio tek uzgred da nešto kaže, da li se želio našaliti ili je, usljed strahote kojoj smo svi u tom trenutku bili svjedoci, zaista bio iznenađenim onim što je do tog trenutka u BiH bilo sasvim normalno. Starica je naime došla iz grada u kojem su trupe generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića upravo počinile najstrašnije zločine za koje je će tek kasnije biti ustanovljeno da imaju razmjere genocida, koje su upravo etnički očistile čitav jedan grad, protjeravši sve Bošnjake iz njega i koje su nam na tako svirep način upravo i poručile da srpsko ime i bošnjačko prezime ne idu skupa. 

Svakog 11. u mjesecu

25 godina poslije živim u Njemačkoj u koju nisam došla kao medicinska sestra, već sa diplomom novinarke i dugogodišnjim novinarskim stažom. Tokom tih godina je svake godine mjesec juli bio u znaku posebnog izvještavanja. Ali ne samo 11. juli: Još se sjećam godina kada su se Majke Srebrenice svakog 11. u mjesecu mirno okupljale u Tuzli tražeći pravdu i medijskog izvještavanja o tome. Bio je to nezaobilazni dio emisija vijesti svakog 11. u mjesecu.

To je 25 godina traženja i najmanje kosti ubijenih, 25 godina neprekinute dženaze, 25 godina u kojem žrtve pokušavaju preraditi traume, mole za kakvu takvu satisfakciju ili: 25 godina suočavanja sa onim što je učinjeno u samo jednom danu.

No to je i 25 godina odbijanja da se prihvate pravosnažne sudske presude, 25 godina godina veličanja istih onih koji su za Srebrenicu odgovorni i 25 godina u kojima je BiH nažalost postala bliža „normalnosti“ u kojoj srpsko ime i bošnjačko prezime ne idu skupa.

I bošnjačka i srpska rana

Da, Srebrenica je bez sumnje najbolnija rana bošnjačkog naroda, ali – ma koliko to bošnjačkim žrtvama možda moglo zvučati čak i uvredljivo, a dijelu srpskog naroda (još uvijek) neprihvatljivo – Srebrenica bi (osim što je najveća sramota) morala biti i najbolnija rana srpskog naroda. Jer koga normalnog Srebrenica može ne boljeti!? Da, i srpski narod bi morala boljeti. 

No ona je rana koja prijeti da i narednih 25 godina odvaja srpsko ime od bošnjačkog prezimena. A jedan od glavnih razloga za to je bez sumnje što brojni pripadnici srpskog naroda i četvrt stoljeća kasnije nemaju snage reći: “Ne u moje ime!” i odbijaju prihvatiti da je dovoljno samo reći:

Srebrenica.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android