SAD hoće da dovede EU na svoj kurs
15. februar 2019
Na konferenciji u Varšavi vlada Poljske dala je Sjedinjenim Državama pozornicu koju ova zemlja ne bi mogla dobiti u drugim dijelovima Evrope. Sa evropske tačke gledišta, to je bila greška, ali u Varšavi razmišljaju drugačije nego u Berlinu i Briselu. Konferencija o Bliskom istoku trebala je da se bavi mirom na Bliskom istoku. Ali u stvarnosti ona se bavila kovanjem saveza protiv zajedničkog neprijatelja Irana. Već na početku događaja bilo je jasno kome to koristi a kome šteti.
Prvo, poljski domaćini su bili sretni zbog dolaska visokorangiranih američkih političara: potpredsjednik Mike Pence i ministar vanjskih poslova Mike Pompe pojavili su se u Varšavi. Manje sretni su Poljaci bili zbog jednog komplikovanog gosta - izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. On je raspršio sve iluzije u mirovni duh konferencije svojim video- tweetom u kojem je najavio da je svrha sastanka "ubrzati zajedničku stvar oko rata sa Iranom".
Izrael i arapske zemlje za istim stolom
Pozitivan aspekt konferencije bio je da su Izrael i predstavnici vodećih arapskih zemalja prvi put, nakon desetina godina, sjeli za sto da bi razgovarali o situaciji u regionu i ulozi Irana. Značaj toga ne treba se umanjivati. To pokazuje da je napredak ipak moguć.
Ali, daleko spektakularnije od liste učesnika bila je lista onih koji nisu došli na konferenciju. Evropska unija nije poslala nijednog istaknutog predstavnika u Varšavu – što je jasna poruka. Predstavnici Irana, zemlje koja je bila u centru pažnje konferencije, nisu bili čak ni pozvani. Rusija i Turska su odbile poziv, susrele se u isto vrijeme u Sočiju i pozvale Iran da se pridruži. Bilo je jasno u kojem pravcu se razvijaju nove osovine i savezi.
Ono što je u svemu zabrinjavajuće je uloga Turske. Ankari je bilo draže da sjedi za stolom sa Putinom, a ne sa svojim NATO-partnerom. To nije dobar znak za mir na Bliskom istoku. Može se sa sigurnošću reći da se na konferenciji u Varšavi manje radilo o miru a više o moći i uticaju u zaraćenom regionu. I usput u Evropi.
Poljska računica
U ovoj nezgodnoj i zamršenoj situaciji, Varšava se iskreno, ali nažalost prekasno, potrudila da pokaže neutralnost. I insistirala na tome da se ne prekorači crvena linija! Na kraju je zemlja pala na ispitu upravo zbog te ambivalentnosti. Ako su frontovi tako jasni, onda ne možete biti u isto vrijeme i za i protiv.
Poljska vlada se precijenila i pustila da je prevedu žednu preko vode. Najprije se pokušala ograditi i osigurati da konferencija ne bude svedena na anti-iransku inicijativu. A onda je morala gledati kako o tome odlučuju drugi: u ovom slučaju SAD. Poljska se kao domaćin morala pomiriti sa ulogom američkog potrčka u svojoj zemlji. To je gorka spoznaja i jako šteti njenom imidžu.
Pritisak treba da nastavi da raste
Ovaj razvoj događaja je takođe dio računice. Otkako je Rusija na primjeru Ukrajine pokazala na šta je sve spremna, politika Varšave se još više fokusirala na sigurnosna pitanja. Krajnji cilj Poljske je da što prije dobije solidnu američku bazu s mnogo vojnika koji bi bili stacionirani u Poljskoj. Da li će joj ova računica upaliti, otkriće se na proljeće. Tada će SAD saopštiti, na koji način namjeravaju da povećavaju svoje prisustvo u istočnoj Evropi.
Ako se to dogodi, pritisak SAD na Poljsku će nastaviti da raste. A sa njim i rizik od dalje podjele Evropske unije. Prijetnje Mikea Pencea „povlačenjem solidarnosti" Berlinu i drugim članicama EU ukoliko ne odbace nuklearni sporazum sa Teheranom, nisu samo besramne, već i opasne. Poljska bi trebala pronaći način da spriječi daljnju podjelu Evrope, koju u Varšavi niko ne želi.