Komentar: Protesti i tuga u Teheranu | Politika | DW | 14.01.2020
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Komentar: Protesti i tuga u Teheranu

Prošle sedmice još uvijek velike pogrebne povorke za ubijenog generala Sulejmanija, sada demonstracije zbog rušenja ukrajinskog putničkog aviona. To nije proturječno, smatra Peter Philipp.

Iransko stanovništvo izloženo je pravom emocionalnom roller-coasteru od novembra prošle godine kada je najprije stotine hiljada ljudi širom zemlje izašlo na ulice kako bi protestiralo zbog povećnja cijena benzina, ekonomskog stanja u cjelosti i korupcije u političkim rukovodećim slojevima. Demonstracije su okončane punom žestinom – bilo je stotine mrtvih i hiljade uhapšenih. No stanje koje su demonstranti kritizirali je ostalo. Doduše ovaj put je sve bilo nešto žešće, ali se ipak činilo da su to ponovo bili jedni od više sporadičnih protesta u Iranu koji su se rasplamsali zbog različitih pritužbi. 

Ovaj dojam se pojačao početkom januara kada je Islamska republika doživjela najveće manifestacije u svojoj 40-godišnjoj istoriji: ne protiv vodstva zemlje, već protiv SAD-a. One su upravo smrtonosnim napadom na vjerojatno najvažnijeg predstavnika iranske vojske ponovo potvrdile sliku neprijatelja američkog agresora koju vodstvo u Teheranu njeguje desetljećima.

Simpatije i divljenje prema čovjeku režima

General Sulejmani, šef „Al Kuds-Brigada“ („Jeruzalem-Brigade“) iranske Revolucionarne garde slovio je kao najodgovorniji planer i komandant iranske vojne akcije protiv „Islamske države“ (IS) u Iraku i Siriji. On je koordinirao suradnjom sa libanskim Hezbolahom i navodno je imao vodeću ulogu u podršci jemenskim pobunjenicima iz redova Hutija. Dakle do kraja čovjek režima.

Peter Philipp

Peter Philipp

No istodobno brojni Iranci su osjećali simpatije i divljenje prema čovjeku iz jednostavnih krugova iako se on tako jako profilirao „u interesu nacije“. Ovo gledište se doduše može zahvaliti u najmanju ruku dijelom zvaničnoj informacionoj politici i propagandi. S druge strane je dio obožavanja Sulejmanija bio opravdan: On je u svojim nastupima ostao skroman, često je nastupao sa svojim trupama i navodno se borio za „pravednu stvar“. Posebice u slučaju IS-a: Ovdje je Sulejmani otišao čak toliko daleko da je u prvim danima IS-a u Iraku svoje postupke indirektno koordinirao sa SAD-om. Dok je Sulejmani bio u akciji protiv IS-a velika većina Iranaca ga je smatrala jednom vrstom zaštitnika nacije jer (sunitski) IS je proklamirani neprijatelj šiitskog Irana.

Za vodstvo u Teheranu su dani od ubistva generala Sulejmanija do njegove sahrane stoga bili dobrodošla prilika da iskoristi ove simpatije stanovništva prema Sulejmaniju i pretvori ih u tobožnju solidarnost sa vladom. Navala masa koje žaluju bila je ogromna širom Irana.  No političari su se prevarili ako su mislili da je nezadovoljstvo naroda vlastitim političarima sada potisnuto i da se stvorilo mjesto za nove izljeve mržnje prema SAD-u.

Sada demonstranti kritiziraju ponovo vladu

To se u međuvremenu pokazuje na dramatičan način jer sada demonstranti izlaze na ulice kako bi prebacili političarima zbog zakazivanja ili nesposobnosti, podsvjesni ali ipak visoki stepen prezira prema vlastitom narodu. Nakon što je Teheran danima nakon rušenja ukrajinskog putničkog aviona zvanično kao uzrok navodio tehnički problem, ispostavilo se da je avion oboren raketom Revolucionarne garde. 

Smrt 176 ljudi, koji su bili u avionu, od kojih su većina Iranci ili ljudi sa dvojnim državljanstvom – to je bilans koji mobilizira široke krugove iranskog stanovništva. U njima se ni u kom slučaju nema razumijevanja za to da je Teheran pravi uzrok nesreće prvo pokušao prikriti i traže – slično kao zemlje čiji su građani bili žrtve pada aviona – potpuno pojašnjenje kako je do toga došlo i mjere protiv odgovornih. Pri čemu se ne misli u prvoj liniji na muškarca koji je pritisnuo dugme koje je doveleo do rušenja aviona, već na onih koji u takvoj eksplozivnoj situaciji nisu donijeli sigurnosne mjere – primjerice mjeru privremene obustave civilnog zračnog prometa.

Nove demonstracije su još uvijek manje od prethodnih, ali one bi se lako mogle proširiti. I sada dolazi Donald Trump i nudi demonstrantima zaštitu i podršku. No oni ne je ne trebaju i ne žele. Njima se radi o tome da 40 godina nakon revolucije konačno zavladaju pravo i red u njihovoj zemlji.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije