Kome će Rusi prodavati svoju naftu i plin? | Politika | DW | 11.04.2022
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

analiza

Kome će Rusi prodavati svoju naftu i plin?

Europljani, zabrinuti kako da nadoknade plin i naftu koja je stizala iz Rusije, previđaju da je i Rusija bila sretna s tako velikom i platežno sposobnom mušterijom. No sada ni Rusiji neće biti lako naći alternativu.

Mada to nerado sluša, Rusija je po definiciji zapravo zemlja u razvoju: golemi dio njenih prihoda potječe od izvoza sirovina. A tu je na prvom mjestu izvoz nafte i plina - to čini čitavih 45% državnih prihoda Rusije.

A kod trgovine, pogotovo ako je unosna, se zaboravljaju ideološke razlike: i u doba komunizma je SSSR prodavao svoja fosilna goriva imućnoj zapadnoj Europi, a prodaja se kasnije još uvelike povećala. Prema američkom uredu za statistiku trgovine energentima EIA, Rusija je od svog ukupnog plasmana u europske države OECD-a 2021. izvezla 49% svoje nafte i derivata, plina čak skoro tri četvrtine.

No invazija Ukrajine i zločini koji su počinjeni su Europljane podsjetile kako se Moskvi teško može vjerovati - i u trgovini. Europa je postala bolno svjesna svoje ovisnosti o ruskim energentima i čini sve što može da što prije nađe alternativu. Europska komisija planira da "znatno prije 2030." bude potpuno neovisna o uvozu iz Rusije.

Ništa nije "bez problema"

U strahu od hladnih radijatora, mnogi Europljani su uvjereni kako će Rusi "bez problema svoju naftu i plin prodati Kinezima". No energetski stručnjaci nipošto ne misle kako tu "nema problema". Ima ih zapravo čitav niz.

Točno je kako Rusija već sad 38% svoje izvezene nafte prodaje mušterijama Azije i najveći dio odlazi u Kinu. No i tako je Rusija za Kineze tek na drugom mjestu, na prvom je Saudijska Arabija. A neće proći bez (tržišne) borbe pokušaj Rusije da istisne Saudijce s kineskog tržišta: "Najzanimljivija dinamika koju ćemo promatrati na tržištu energentima će biti ruski pokušaj ugurati se u dugogodišnje trgovačke odnose Bliskog istoka i Istočne Azije", smatra Fernando Ferreira, geopolitički analitičar u savjetničkoj tvrtki Rapidan specijaliziranoj za energente.

Russland, China, Beziehungen, Made

Putin ponosno najavljuje kako se radije "okreće Istoku",

Drugi važan cilj Moskve će svakako biti drastično povećanje količine nafte koju prodaje Indiji. To je zemlja sa 1,38 milijardi stanovnika i treći je potrošač nafte na svijetu. Ona ima nešto vlastite nafte, ali većinu mora uvoziti. To čini najvećim dijelom iz Iraka, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, nafta iz Rusije čini tek 2% indijskog uvoza.

Hoće, ali po kojoj cijeni?

Indija je veoma svjesna svoje pozicije - to dobrim dijelom objašnjava kako ni ta zemlja nije osudila rusku invaziju Ukrajine, nego jednostavno čeka da dobije rusku naftu. Ali što jeftinije. To se nedavno i dogodilo: kako nam ukazuje Margarita Balmaceda iz Davisovog centra za istraživanje Rusije i Euroazije na sveučilištu Harvard, na tržištu su se pojavila velika pošiljka ruske nafte s otoka Sahalin koju je odbilo više kupaca - da bi na kraju završile u dvije rafinerije u Indiji. Možemo samo pretpostavljati koja je bila konačna cijena, ali čak i s nižom cijenom stručnjaci sumnjaju kako bi Kina i Indija mogle potpuno nadomjestiti Europu kao kupca.

Ferreira nas podsjeća kako se trgovački odnosi stvaraju desetljećima, a ni Kina ni Indija neće počiniti grešku i postati previše ovisne o nafti iz Rusije: "Mislim da obje zemlje nemaju nikakvog interesa zatvoriti svoje tržište za naftu s Bliskog istoka samo da bi kupovale kod Rusa."

Onda je tu za Ruse još jedan problem: zapadna tehnologija. Nafta je izuzetno agresivna tekućina, tako da i za njen transport, a pogotovo za vađenje trebaju materijali i tehnologija koju je do sad dobivala sa Zapada. "Rusiji će biti veoma teško ostati na ovoj razini eksploatacije bez pristupa zapadnoj tehnici", smatra energetski stručnjak.

Kod nafte već teško, a kod plina...

A dok velikih problema ima i kod nafte, potraga kamo će prodati svoj plin umjesto Europljanima je još kud i kamo teža. Jer nafta se u pravilu tovari na brod i odvozi kamo treba, plin se mora odvesti plinovodima - tehnologija ukapljivanja je u Rusiji još u začecima.

To Putin svakako namjerava promijeniti: ponosno objavljuje kako se Rusija "okreće istoku" i potpisao je s Kinom 30-godišnji trgovinski ugovor. Tu je planirana gradnja novog plinovoda za kinesko tržište, a dogovoreno je i da će se naplata vršiti - u eurima. Tu je onda i Pakistan kog zanima ruski plin: Rusija se obavezala izgraditi Pakistan Stream, a u konačnici bi se ruski plin ukapljivao u Karačiju odakle bi mogao biti transportiran u sve zemlje Jugoistoka Azije. Uzgred: treba li uopće reći i da Pakistan šuti o ovom Putinovom ratu?

Russland | Bau der Gaspipeline Power of Siberia

Plinovodi i naftovodi su proizvodi vrhunske tehnologije, a da o eksploataciji da i ne govorimo

Balamceda isto tako vjeruje i kako bi Indija bila zainteresirana za ruski plin, a tržište Kine bi lako moglo prihvatiti i još jedan plinovod s nalazišta u Sibiru. No tu su stručnjaci jednoglasni: to će koštati ogromne novce. Već i ovaj plinovod prema Pakistanu na kojeg se obavezala Rusija bi trebao koštati oko 2 milijarde dolara, a onda je tu i njegova gradnja: "To će potrajati. Kratkoročnog rješenja za ruski plin jednostavno nema. On će morati ostati u Rusiji."

Izgubljeno vrijeme i novac

Lako za to što će ostati plin, nego je problem što neće stizati novac - a još će se morati trošiti za izgradnju plinovoda. A plinovod je specifična investicija: "Takvi projekti traže golema sredstva, a ako njih nema, ne događa se ništa." Tek kad na plinovodu bude postavljen i posljednji vijak - i plaćen posljednji cent, tek onda može početi i trgovina. A tu se onda otvara drugo pitanje: ima li Kremlj tolike goleme novce za takva ulaganja - i istovremeno novac za vođenje rata u Ukrajini?

Stručnjaci za tržište energentima se ne upuštaju u takva nagađanja, nego tek konstatiraju: "(Rusija)više neće biti takva energetska sila kakva je danas. Ne zato jer neće imati resursa, nego zato jer neće imati tržište ili tehnologiju za vađenje nafte i plina zemlje", uvjeren je Ferreira.

Ima li snage - i interesa za alternativu?

Balmaceda je nedavno objavila i knjigu o plasmanu ruskih fosilnih goriva na europsko tržište i tu je oprezna: plin i naftu ne kupuju države, kupuju ih tamošnje industrije. One su uložile goleme novce ne samo za dotok ruskog plina, nego i za čitavu tehnologiju pod pretpostavkom njegovog korištenja.

Može li se u dogledno doba naći alternativa? Ili će ruski energenti ipak u dogledno doba postati prihvatljivi kupcima Europe? "Da ta konstelacija interesnih skupina odoli napasti ruskog plina, alternativni izvori i oblici energije moraju biti tako utemeljeni u infrastrukturu da različiti čimbenici u gospodarstvu imaju i interesa za takve investicije i tamo ostati što duže".

A onda su tu i države koje ne vjeruju kako imaju tu snagu okrenuti se alternativi, upozorava suradnica instituta sveučilišta Harvard: tu je na primjer Srbija, ali i Mađarska koja i dalje uporno računa na plin iz Rusije. Prije samo nekoliko dana je mađarski premijer Orban objavio kako prihvaća sve zahtjeve Putina i kako će već obračun za plin ovog svibnja platiti u rubljama. "To su razmjerno malene države, ali uznemirava činjenica da se tako nešto događa."

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu