Koliko su se izbjeglice integrisale u Njemačkoj?

Više od 1,3 miliona ljudi zatražilo je azil u Njemačkoj od početka 2015. godine. No, rijetko naseljena pokrajina Mecklenburg-Zapadna Pomeranija se nije pokazala kao popularna destinacija za izbjeglice. Tri četvrine od skoro 19.000 onih koji su ovdje dobili azil 2015. godine se preselilo u druge pokrajine, prije nego što je kontroverzni pooštreni „zakon o azilu" stupio na snagu.

Devetnaestogodišnja Tasneem Almurdi, koja je azil dobila u Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji, bi također željela otići ali ne može, s obzirom da podliježe ovom zakonu. Sirijska tinejdžerka očajnički želi napustiti ovu njemačku saveznu zemlju. No, zakon nalaže da u njoj mora ostati najmanje tri godine.

„Život ovdje je najgora stvar na svijetu“, kaže. „Imam mnogo prijatelja koji žive na zapadu Njemačke i koji se ne osjećaju kao stranci. Šokirana sam količinom netrpeljivosti prema strancima od strane ljudi koji ovdje žive.“

René Fuhrwerk je mentor u Vijeću za izbjeglice u Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji. Izbjeglice, uključujući i Tesnim, informiše o njihovim pravima u vezi sa azilom.

„Ovdje u Evropskoj uniji imamo slobodu kretanja, i ne smatram da je dobro ljude zadržavati protiv njihove volje“, kaže. „Umjesto toga, trebalo bi se uložiti više napora da se ova mjesta učine privlačnijim za izbjeglice i to kroz integracijsku politiku, jezik i ostvarivanje kontakata sa članovima njihovih porodica kod kuće.

Kursevi jezika

Pokrajine na istoku Njemačke poznate su po lošem odnosu prema  strancima u odnosu na zapadne pokrajine. Sjeverna Rajna-Vestfalija, gdje je populacija od 17.5 miliona veća nego u cijeloj bivšoj Istočnoj Njemačkoj, a pri tome ima više od pola miliona turskih stanovnika, prilično je privlačna izbjeglicama.

„Ljudi imaju predodžbu da je istok pun nacista", kaže tridesetosmogodišnji René. U bivšoj Zapadnoj Njemačkoj postoji mnogo duža tradicija imigracije. „No pojedini Sirijci čak vole biti ovdje", dodaje. "Ukoliko odu u Bohum (u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji), sve im je dostupno na arapskom jeziku. Ovdje moraju učiti njemački, što znači da se mogu bolje uklopiti i imati više kontakta sa ljudima.”

Posebno mlađe izbjeglice lako nauče njemački na časovima jezika, gdje im je obezbijeđen intenzivan kurs u odvojenim učionicama, u istim školama sa njihovim njemačkim kolegama. Uprkos tome što jezik zna dovoljno dobro da bi komunicirala, Tasneem se teško uklapa.

"Najbolje je kada mi se ljudi uopšte ne obraćaju”, kaže. Kada to čine, govore ružne riječi, ne mogu Vam ih čak ni ponoviti. Takvo nešto čujem stalno – na ulici, u školskom dvorištu. To je zato što nosim hidžab. Moram se nositi sa tim. Odavde se ne mogu preseliti. Željela bih, ali ne mogu.”

Teško je procijeniti da li je njeno lično iskustvo simptom za generalni problem netolerancije prema izbjeglicama. U Mecklenburgu-Zapadnoj Pomeraniji je podrška Merkelovoj opala prošle godine, kada je kancelarka izgubila poziciju drugoplasirane političke partije. To mjesto je zauzela anti-migrantska, desničarska “Alternativa za Njemačku” na pokrajinskim izborima. Podrška Merkel  ponovo je porasla, kako u pokrajini, tako i u zemlji uopšte, što bi moglo imati veze sa smanjenim broja izbjeglica koje dolaze, kao i sa nešto oštrijom izbjegličkom politikom.

Nepoželjni

U centru koji vodi grupa "Alep" u berlinskoj četvrti Neukölln, gdje žive mladi muškarci izbjeglice bez pratnje, starosne dobi između 16 i 20 godina, kao da vlada mir - nakon bure. Alep im omogućava pristup ekspertima koji im pomažu da se snađu u kompleksnom birokratskom sistemu Njemačke ili da dođu do adekvatne zdravstvene njege. Cilj je ovim muškarcima pomoći u tome da se u potpunosti osamostale i da postanu ravnopravni članovi njemačkog društva.

Dvadesetdevetogodišnji socijalni radnik Jonas Gugel (29) kaže da je situacija sada daleko bolja nego "katastrofalne” jeseni 2015, kada je bilo mnogo manje resursa za pružanje ovakve vrste pomoći izbjeglicama. No, izbjeglice se i dalje suočavaju sa različitim izazovima – posebno kada nemaju pravni status, što ograničava njihove mogućnosti zaposlenja i pristupa tržištu rada. Pored emocionalne traume kroz koje su prošli na putu do Njemačke, jedan od najvećih izazova za mlade ostaje odvojenost od njihovih porodica.

"Oni ne znaju šta se dešava s njihovim najmilijima, da li su u životnoj opasnosti”, objašnjava Jonas. "To je veliki pritisak za mladu osobu – kako strah od toga šta im se može desiti tako i očekivanja koja su im nametnule porodice kod kuće”.

Jedan od Jonasovih štićenika, Fayez Sukkareih, morao je napustiti porodicu u Damasku i kao šesnaestogodišnjak doći u Njemačku. Sada kao dvadesetogodišnjak, Fayez tečno govori Njemački. Jezik je naučio na kursevima. Započeo je sa catering obukom u želji da u glavnom gradu otvori njemačko-sirijsku prodavnicu slatkiša.

Umjesto preškolovavanja -dosađivanje

Nakon što je stigao u Njemačku kasne 2014. godine, Fayez je proveo prve dvije godine u berlinskoj četvrti Celendorf (Zehlendorf), gdje su njegovi njemački vršnjaci bili „nevjerovatno prijateljski nastrojeni" prema njemu. Ipak, on vjeruje kako se stav prema izbjeglicama promijenio od kako je Merkel prije dvije godine otvorila granice za veliki talas izbjeglica. Uprkos života u Neuköllnu, gdje izbjeglice čine preko 40% stanovnika, on se od tada ne osjeća više dobrodošao, već mu je kao 19-godišnjoj Tesnim u gradiću Vizmaru u pokrajini Meklenburg-Sjeverna Pomeranija.

„U početku sam se osjećao prihvaćenim, ali sada više nije tako“, izjavio je. Ljudi u Berlinu su bili puno više prijateljski nastrojeni prema nama, ali sada smo gurnuti u stranu, oni više ne žele imati ništa sa nama".

Fayez vjeruje kako je ova promjena u ponašanju rezultat ne samo povećanog broja izbjeglica koje su u Njemačku stigle od 2015. godine, već i terorističkih napada u Evropi.

„Oni su zabrinuti zbog naše vjere, misle da smo povezani sa takozvanom Islamskom državom. Zbog moje crne kose je očigledno da sam Arap. Sada kažu - „bježi od mene, šta tražiš ovdje?" Zbog mog prezimena ne mogu čak naći ni stan".

Zemlja imigranata

Socijalni radnik Jonas vjeruje da nedostatak diskusije u javnosti otežava integraciju.

„S jedne strane imate AfD, a s druge strane No Borders Network, kaže. Ukoliko neko u javnosti kaže nešto o tome kako nije siguran u vezi sa brojem izbjeglica, onda ste odmah smješteni u AfD-tabor – to je zaista pokazatelj nedostatka zdrave debate.”

U "pospanom” Vizmaru, savjetnik za izbjeglice René Fuhrwerk nada se da će Njemačka naći način da krene naprijed.

"Njemačka je uvijek bila imigrantska zemlja, čak i ako ljudi to ne žele čuti”, kaže. Kultura drugih je za mene bogatstvo i Njemačka je mješavina mnogih stvari, mnogih kultura. Uvijek kažemo da ljudima iz Meklenburga-Zapadne Pomeranije treba nešto više vremena da se naviknu na bilo šta, oni su uvijek pomalo u zaostatku. Mi ćemo u tome uspjeti, samo će potrajati.”