Eskcesi nasilja potresaju naš svijet. Čile, Bolivija, Sirija, Hong Kong – brutalnost kao da se povećava iz dana u dan. Tako su sukobi demonstranata i policije u Hong Kongu početkom nedjelje dosegli svoj tužni vrhunac. U ponedjeljak je jedan policajac više puta pucao na demonstrante – od kojih je jedan teško povrijeđen. Kasnije tokom dana je jedan muškarac, koji je osuđivao nasilje radikalnih demonstranata, posut zapaljivom tečnošću i zapaljen. I on je teško povrijeđen. Video-snimci, napravljeni mobilnim telefonima, su se gotovo istovremeno proširili na internetu.
Ako je kategorizacija nasilja uopšte moguća, slike zapaljenog čovjeka zaista su šokantne i odbijajuće i teško da ih nešto može prevazići po brutalnosti.
Ne iskrivljavati realnost
Za nas u DW, internacionalnoj medijskoj kući Njemačke koja emituje program i objavljuje tekstove na 30 jezika širom svijeta, ovih dana se intenzivnije nego ikada postavlja pitanje: koje snimke smijemo da prikažemo? Koliko nasilja smatramo da naša publika može da podnese? Vodeći pri tome računa i o različitosti kultura.
Koji snimci su suviše uznemirujući, bez poštovanja? Kada svojim izvještavanjem od žrtava ponovo pravimo žrtve jer im oduzimamo dostojanstvo – i poslije smrti? S druge strane: od kojeg trenutka počinjemo da iskrivljujemo realnost, jer više ne pokazujemo šta se stvarno dešava?
Teška pitanja, o kojima svakodnevno diskutujemo i koja često mogu da se riješe samo pojedinačno, jer sve uvijek zavisi od konkretnog konteksta simbolične snage snimaka, od slike koja seže mnogo dalje od trenutka u kojem je zabilježena. Da su to teška pitanja, pokazuju i slike ljudi koji su 11. septembra 2001. skakali sa prozora zapaljenih tornjeva Svjetskog trgovinskog centra.
Nezavisno formiranje mišljenja
Takve odluke donosimo na osnovu našeg zadatka. Našim radom želimo da omogućimo nezavisno formiranje mišljenja. Shodno tome, ne podržavamo ni pojedinačne partije, ni politička udruženja ni vjerske zajednice. Užasna i neljudska zlodjela nad ljudima, slike koje pokazuju veličanje ili umanjivanje takvog nasilja ili prikazuju to užasno ili neljudsko u postupku na način koji narušava ljudsko dostojanstvo, načelno ne prikazujemo. A mjera koju hoćemo da postignemo je da žrtve nasilja našim izvještavanjem ne načinimo još jednom žrtvama time što ćemo pokazivati kako su umrle ili kakvim su fizičkim ili psihičkim patnjama bili izloženi.
Ali, ima situacija koje predstavljaju izuzetak. I to onda, kada postoji opravdan interes javnosti za takav način izvještavanja.
U slučaju Hong Konga smo odlučili da pokažemo kako slike pogođenog demonstranta tako i slike zapaljenog čovjeka. Da bi naša publika u ekstremno polarizovanom konfliktu mogla da formira sopstveno mišljenje. U slučaju zapaljenog čovjeka nismo htjeli da prikažemo video-snimak, ali jesmo prikazali fotografije. Mi pokazujemo taj nevjerovatan događaj, jer ne možemo ili nećemo da ga izuzmemo. Ali, ne pokazujemo video-snimak jer ne želimo da se njegove užasne patnje stalno iznova gledaju.
Različita mišljenja
To su odluke koje nam ne padaju lako i ne smiju da nam padaju lako. I o kojima i u okviru naših redakcija postoje različita mišljenja. Između ostalog i zato što smo svjesni da postoji opasnost da time idemo na ruku počiniocima, koji pred svojim uključenim mobilnim kamerama insceniraju nasilje za društvene mreže kako bi ono bilo objavljeno širom sveta.
Moramo poći od toga da će ovakvih izazova biti sve više a ne sve manje. I upravo mi novinari moramo vrlo svjesno da pristupamo navikavanju na slike užasa i na otupjelost koja iz njega proizilazi.