Koliko jedinstva, koliko raznolikosti treba Evropa?
18. august 2019
Budimpešta - Bilo je vremena u kojima je bilo više tehničkih pitanja kada se govorilo o Evropi. Planine maslaca i jezera mlijeka, koja su nastala briselskim agrarnim subvencijama, trebalo je smanjiti zahvaljujući drugim subvencijama za neproizvodnju maslaca i mlijeka. Ko bi to mogao razumjeti? Nije se ni moralo, prepuštalo se to tehnokratima. To se promijenilo kada je Evropa uspostavila zajedničke vanjske granice i jednu valutu. Sada tu stvar pak postaje politički i načinu međusobnog ophođena otrovan.
Jer novac i granice su ono što u stvari čini državu. Teško da je neko tada razumio revolucionarnu konsekvencu. Transnacionalna struktura preuzela je funkcije koje su do tada činile biće nacionalne države. Za njih je kao buduća perspektiva ostalo nešto samo malo više od uloge provincijske uprave u okviru puno veće političke strukture. Kako se ove konsekvence prije donošenja odluke nistu uistinu tematizirale, u društvenom diskursu se nije izdiskutiralo, građani to nisu mogli ni probaviti. Malo po malo, mnogi su shvatili: Ups, ovdje se nešto ozbiljno promijenilo.
I dalje su građani birali svoje vlade, ali su te vlade - a time i birači - imali sve manje i manje prostora da sami odrede sudbinu sebe kao društva. EU je dakle značila, takav su osjećaj imali mnogi, manje samoopredjeljenja.
Veliki šokantni trenuci ovog načina posmatranja precizno se mogu datirati. Kriza eura iz 2009. godine pokazala je Grcima da nemaju šanse tražiti drugi put izlaska iz mizerije od onoga koji im je nametnula EU. A izbjeglička kriza 2015. pokazala je onim društvima koja nisu željela useljavanje da su jače članice EU-a bile voljne da ih na to prisile „većinom glasova" – kroz obavezujuće kvote preraspodjele izbjeglica.
Ovaj pokušaj transnacionalnog ispoljavanja moći protiv volje nacionalnih parlamenata i njihovih birača postao je poziv na buđenje onima koji su htjeli sami nastaviti birati put vlastitih zemalja.
To se posebno odnosi na našistočni dio Evrope. Mi kao društvo uživamo u svojoj slobodi tek u istorijski kratkom vremenu, otkako smo prije 30 godina otresli jaram transnacionalne tvorevine "Istočni blok". Te slobode da sami možemo odlučivati nećemo se odreći. Otpor Mađarske i drugih zemalja tog regiona također je pokazao granice "integracije": Evropa još uvijek nije istinska "Unija". Izbjegličke kvote nisu uspjele biti provedene.
Koliko transnacionalnog jedinstva, koliko nacionalne slobode trebaEU da se ne raspadne, ali i da društvima u njoj ostavi dovoljno slobode? Postoje stvari koje se moraju uraditi, koje obavezuju na jedinstvo, jer u suprotnom stvar neće funkcionirati. Euro: ko ga ima, ne može više napraviti vlastitu monetarnu politiku. A u to se upustiti zahtijeva zrelost, jer u suprotnom posljedice mogu biti eksplozivne. To važi i za zajedničke vanjske granice. Ko ne razumije da neodgovorna budžetska politika ili slaba zaštita granica mogu uzdrmati ne samo njihovu zemlju, već i cijelu EU, mora to naučiti - ili napustiti Schengen ili Eurozonu.
U međuvremenu izgleda jasno da ovaj proces učenja još nije okončan. Logički zaključak: EU ne bi trebala preuzimati još više temeljnih funkcija nacionalnih država, bez da prethodno ne objasni njihove posljedice u društvenom diskursu. Zajedničko osiguranje za slučaj nezaposlenosti, evropska minimalna plata, evropski porezi, evropska vojska sa zakletvom na odanost plavoj zastavi, odluke većine u kojima se jače državne koalicije mogu nametnuti slabijim zemljama - bez društvenog prihvatanja bilo kakvih negativnih nuspojava za pojedine zemlje, takvi radikalni koraci na kraju dovode do političkih eksplozija. Rezultat, umjesto jačanja, može biti slabljenje Evrope.
"Jedinstvo u raznolikosti" glasi moto Unije. U političkim rovovskim borbama često se rado zaboravlja da se pod pojmom "raznolikost" misli na nacionalne države. Pojmovi poput "nacionalno" i "nacionalna država" zagovornici integrirane Evrope povremeno koriste kao uvrijedljive riječi. Raznolikost nacionalnih država: u skladu sa diskursom koji vlada u Briselsu, to bi se trebalo puno više poštovati.
Nacionalna država je okvir u kome demokratija može najbolje funkcionirati. EU se istorijski najviše povezuje sa prosperitetom, a i njen početak je vezan za ekonomsku uniju. Često iznošena tvrdnja da je EU za solidarnost i demokratiju, a nacionalna država za nacionalizam, ideološka je glupost. EU je tržište na kojem demokratske države članice, prema zajednički donesenim pravilima, zastupaju svoje interese i ulaze u poslove političke razmjene, dakle kompromise. Ali se sve one bore za svoje nacionalne interese, uvijek, žestoko.
To što je to tako je dobra stvar. Jer to su interesi birača i građana. To je demokratija.
Boris Kalnoky (58) je dopisnik različitih njemačkih medija iz Budimpešte.