Ko pije, a ko plaća u Vučjaku? | Politika | DW | 19.08.2019
  1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages
Reklama

Politika

Ko pije, a ko plaća u Vučjaku?

Uslovi za oko 700 migranata u prihvatnom centru u Vučjaku svakim danom su sve gori. Počeli su i sporadični incidenti sa lokalnim stanovništvom, koje ih više ne želi u ovom gradu. Novčana pomoć dolazi, ali nema napretka.

Jedan od šatora u kojem su smješteni migranti

Jedan od šatora u kojem su smješteni migranti

Dva mjeseca je prošlo od uspostavljanja prihvatnog centra za migrante u Vučjaku nadomak Bihaća. Mnogi su tada upozoravali na katastrofalan smještaj nekoliko stotina ljudi na nekadašnjoj deponiji smeća, što je u ovom trenutku više nego vidljivo. Na ulazu u kamp odmah se osjeti nesnosan smrad, izmješan sa različitim vrstama kuhinja, koje vode migranati. U kampu, gdje već vlada hijerarhija, sve možete da kupite, od Coca-cole preko energetskih pića pa do specijaliteta indijske kuhinje. Ali Tandir iz Pakistana pravi roti i čapati u svojoj grupi. Cijena je jednu marku po komadu, a namirnice nabavlja u gradu.

Biznis cvjeta u Vučjaku

Sehzad Ikbab iz Pakistana u prodavnici na bivšoj deponiji smeća Vučjak

Sehzad Ikbab iz Pakistana u prodavnici na bivšoj deponiji smeća Vučjak

„Svaki dan pravimo hranu jer ovdje su obroci mali, a ne daju nam da idemo u grad. Kada nas uhvati policija u gradu, vraća nas nazad u kamp, tako da ne možemo otići ni da jedemo. Ovako je lakše, a i imamo našu hranu. Svi su zadovoljni", kaže Ali dok okreće roti na nečemu što podsjeća na ploču od šporeta, samo nekoliko decenija staru.

U kampu postoji market u kojem se može kupiti sve, od grickalica, pića, cigareta pa do začina. Najveći dio kolača od zarade ide jednom čovjeku koji je prećutni vođa unutar prihvatnog centra. Neke namirnice došao je da kupi i Šahzad Ikbab iz Pakistana, koji za nekoliko dana ide u još jedan „proboj" preko granice. 

„Osam puta sam pokušao, vraćen sam. Hrvatska policija nam je uzimala sve, od obuće, hrane, telefona, novca, i vrate nas nazad. Poredaju nas u vrstu i kažu, idite sad nazad i tuku nas. Mi samo hoćemo da idemo u Italiju, ovdje nema ništa, sve se plaća, a nemamo više novca. Neki nas optužuju da stvaramo nerede, da provaljujemo ljudima u kuće ali to su pojedinačni slučajevi. Ja razumijem da su ljudi prestrašeni ali mi samo želimo da odemo odavde. Ljudi ovdje su nam pomogli mnogo", kaže Šahzad, hvatajući pri polasku autora ovog teksta za ruku uz sljedeće riječi:

„Četiri hiljade evra da me voziš u Italiju"

 „Ako znaš nekoga ko bi mogao da preveze nas dvojicu do Italije, platili bi četiri hiljade evra. Ili ti ako hoćeš, pola sada, a pola čim dođemo na tlo Italije. Molim te ako znaš nekoga da bi nas prevezao, platio bih", očajan je Šahzad.

Neki od migranata nezvanično pričaju da su bili dio projekta tzv. sigurnih kuća. To u praksi znači da na određenim lokacijama, svakih nekoliko stotina kilometara kroz BiH, od ulaska u zemlju na granici sa Srbijom pa do hrvatske granice, postoje obezbjeđeni privatni ilegalni smještaji. U Bihaću ili Velikoj Kladuši, na granici sa Hrvatskom, preuzimaju ih lica koja ih dalje prevoze prema zemljama EU. I sve je to jedna dobro uigrana ekipa, što se da zaključiti iz opisa tih osoba i uniformi koje nose.

Javna je tajna da u privatnim smještajima u Bihaću i Velikoj Kladuši boravi nekoliko stotina migranata, ali da policija ne vrši velike akcije kako bi spriječila njihov ilegalni rad. S druge strane, jeftinije je i za kanton da ih je što više smješteno u takvim objektima, jer donose profit, što je nedavno kroz priču o većem prilivu novca u odnos na prošlu godinu, potvrđeno i iz Vlade Unsko-sanskog kantona.

Licemjerstvo EU

S druge strane, BiH u ovom slučaju sve više postaje zemlja utočište, a sve manje zemlja tranzita, s obzirom da je veliki broj migranata u Bosni i Hercegovini preko pola godine, a neki i više. Da li razmišljati o njihovoj integraciji u trenutku kada Bihać i Kladuša žele sve manje migranata, a stanovnici susjednog Petrovca najavljuju blokadu puteva ukoliko dođe do njihovog zbrinjavanja u ovčarsku farmu u Medenom Polju,  teško je biti sudija.

Licemjerstvo EU ogleda se u insistiranju na smještajnim kapacitetima što dalje od granice sa Hrvatskom, odnosno EU, kako bi što manje ulazili u prostor gdje je zagarantovan slobodan protok ljudi.

Pogledajte video 01:53

Život između mina i smeća

Međunarodna zajednica onemogućava integraciju, smatra i Amir Husak sa univerziteta u Njujorku, koji je inače iz Bihaća otišao neporedno prije početka rata u BiH. Malo je onih koji su spremni za integraciju, kaže Husak koji već mjesecima u Bihaću radi na projektima koji se tiču migranata, mada, kako kaže, značajan broj mladih razmišlja i o prihvatanju takvog modela.

„Ovo je prilika za ovo društvo koje ionako gubi populaciju jer ljudi odlaze. Imate sitaciju po gradu gdje se ljudi žale da im fali radne snage, a niko ne razgovara o tome, da imaju dobru ekonomsku priliku ispred nosa. Kada bi postojao neki razlog, oni bi ostali ovdje, iako mnogima nije interes da ostanu u BiH, već da odu u zemlje EU gdje imaju porodice", kaže Husak koji smatra da se treba vršiti pritisak na međunarodnu zajednicu koja očigledno ne želi migrante ali želi da ima stabilnu periferiju.

Najgori scenario je sukob

„Zašto onda ne investirati u tu periferiju. Ne želite migrante, onda osposobite perfiteriju. Pomozite socijalnim, ekonomskim, zdravstvenim programima i riješili ste dio problema. Alternativa njihovoj integraciji ili najgori scenario je sukob lokalnog stanovništva sa migrantima", kaže Husak, koji se nada da do toga neće doći.

Sead Šehić je ogorčen i zabrinut

Sead Šehić je ogorčen i zabrinut

Međutim, pojedini građani Bihaća već najavjuju organizovanje u grupe i straže kako bi se zaštitili jer su nekoliko puta tražili pomoć od gradskih i kantonalnih vlasti, od  IOM-a, ali je sve ostalo isto. Seada Šehića zatičemo ispred kuće, gdje prodaje voće i povrće. Iako su šatori ispred prihvatnog centra Bira, nedaleko od njegove kuće uklonjeni, a migranti prebačeni na Vučjak, Šehić je ogorčen.

„Ništa se smirilo nije, samo je gore. Juče sam fizički napadnut prvi put. Policiji se ne možemo više žaliti jer ništa do sada nisu preduzeli. Organizovaćemo se sami u naše straže jer je ovo naizdrživo. Ja sam od prvog dana ovdje i još se nije desilo da su napali nekog našeg, do juče. Nedavno su komšiji rekli da će mu zapaliti kuću. I prije nekoliko mjeseci smo bili za organizovanje straža, ali ja sam bio protiv toga ali ovo je neizdržjivo. Pune su ih poljane, odvezu ih na Vučjak i oni se odmah vrate u grad", kaže Šehić navodeći da priča o integraciji nije moguća.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android

Preporuka redakcije

Audio i video zapisi na tu temu