Kidnapovana djeca nemaju pravo na odštetu
9. juli 2018
Čovjek koji je podnio tužbu je Hermann Lüdeking, koji je kao dijete 1942. godine kidnapovan iz rodne Poljske, u to vrijeme okupirane od strane nacionalsocijalista. Bio je lišen svog pravog identiteta i nasilno germanizovan.
Odrastao je u Lemgou i nikad nije saznao ništa o svojim pravim biološkim korijenima. „Još uvijek patim zbog toga što ne znam ko su moji pravi roditelji", govori ovaj inžinjer u penziji u Bad Dürrheimu u Schwarzwaldu.
Prekinuti šutnju
Iako možda postoji na hiljade sličnih slučajeva, malo je onih koji imaju hrabrosti da o tome, poput Lüdekinga, otvoreno govore . U svojoj tužbi on je zatražio „jednokratnu finansijsku pomoć" zbog otmice. Međutim, on naglašava da mu nije do novca, nego do toga da „nas Savezna Republika Njemačka prepozna kao žrtve", objašnjava Lüdeking.
Kada je presuda Upravnog suda u Kelnu konačno stigla početkom jula 2018. godine, on je bio razočaran: „Za nekoliko godina nas uopšte neće biti, jer će se problem biološki riješiti sam od sebe. Je li to ono što njemačka država želi?".
„Velika nepravda"
Tužitelju je zbog prisilne „germanizacije" pričinjena prilično velika nepravda, objasnio je sud u svojoj presudi. Međutim, do sada država nije davala nikakvu odštetu za "otetu djecu", a sud osim toga, zbog pravnih direktiva, nije mogao proširiti grupu žrtava sa drugim kategorijama.
Savezna Republika Njemačka žrtvama nacionalsocijalizma odštetu isplaćuje u skladu sa Opštim zakonom o posljedicama rata. Pri tome se radi o osobana koje su okarakterisane kao "neprijatelji nacionalsocijalističkog režima zbog socijalnog ili ličnog ponašanja, ili zbog posebnih ličnih karakteristika kao što su mentalne poteškoće". Tako glasi pravna smjernica. Prema Upravnom sudu u Kelnu, tužitelj ne spada u ovu kategoriju.
Oteta djeca nisu „manje vrijedna"
U usmenom objašnjenju presude kelnski sudija je pokušao da objasni tužitelju koje to kategorije osoba bi mogle imati pravo na finsijsku odštetu. Jedan primjer su homoseksualci koje su nacisti smatrali „inferiornim ljudskim materijalom" i koji su zbog tih svojih „karakteristika" progonjeni.
U suštini, Lüdeking – u duhu nacističke ideologije – nije važio kao „inferioran", nego baš suprotno, kao neko „vrlo vrijedan". Kidnapovana su samo ona djeca, za koju se smatralo da mogu ojačati „arijsku rasu".
Rasna ideologija nacista
Još 1938. godine je zapovjednik SS-a, Heinrich Himmler izjavio sljedeće: „Namjeravam da donesem njemačku krv, da je otmem i ukradem gdje god to mogu". Kao rezultat toga, u zemljama centralne i istočne Evrope koje su okupirane od strane Hitlerove Njemačke, djeca su oduzimana od svojih roditelja ili su ih odvodili iz sirotišta i dovodili u Njemački rajh.
Nakon toga su ta djeca brutalnim metodama u domovima koji su pripadali SS udruženju „Lebensborn" - „germanizovana". „Lebensborn" je falsifikovao njihova imena i predstavljao ih kao „djecu istoka". Tako je istina zataškana - pa i za njemačke porodice koje su preuzele brigu o ovoj djeci. Oni su trebali misliti da se radi o djeci etničkih Nijemaca iz okupiranih područja.
Žrtve nikada nisu priznate
To što žrtve sada nemaju pravo na ratnu odštetu zato što su od strane nacista posmatrani kao „vrijedni", a ne „inferiorni", Lüdeking smatra „apsurdnim i sramnim". Iako je on razočaran sudom u Kelnu, to za njega ipak nije veliko iznenađenje.
Već godinama se Lüdeking angažuje u udruženju „Oteta djeca – zaboravljenje žrtve" koje je već sakupilo brojne negativne odgovore od strane vlasti. Ovo udruženje je osnovano od strane Christopha Schwarza, učitelja i istoričara iz hobija iz Freiburga. „Ovoj djeci je pričinjena znatna nepravda. Oteto im je djetinjstvo i oni su posljednje žrtve nacionalsocijalističkog režima bez priznanja i odštete", objašnjava Schwarz.
Savezno ministarstvo finansija 2013. godine je u svom stručnom mišljenju o ovome napisalo sljedeće: „Sudbina ratnih dešavanja zadesila je veliki broj porodica i ona je služila u svrhu ratne strategije. Ta ratna strategija nije za cilj u prvom planu imala potpunu destrukciju ili lišavanje slobode osoba, nego vlastitu dobit. Ovdje je riječ o sveukupnoj sudbini rata." I komisija za peticije u Bundestagu je također odbila da traži političko rješenje.
Borba se nastavlja
"Činjenica da žrtve sada opet, decenijama kasnije, nailaze na negativan stav od vlasti, predstavlja poniženje i novu traumu za njih", kaže Schwarz. Zajedno sa Lüdekingom oni žele da podnesu tužbu protiv presude Upravnog suda u Kelnu.
"Ne može biti da ćemo pasti u zaborav i da nas Savezna Republika ne prepozna kao žrtve. Ja neću odustati", kaže Lüdeking.
***
DW je 2017. godine zajedno sa poljskim internet portalom Interia implementirao projekat "Oteta djeca". Novinari su posjetili arhive i još žrtve prisilne germanizacije u Poljskoj i Njemačkoj. U okviru ovog projekta producirano je oko 40 tekstova, 24 videa koji je pogledalo i pročitalo više miliona ljudi u obje zemlje.