1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kiš, Čehov i čke

9. oktobar 2012

Krajem septembra objavljeni putopis „Pisma iz Hellade“ u šest nastava čita se s nevjericom. Čitaocu izgleda nemoguće da jedna maturalna ekskurzija toliko malo veze ima s razumom, nego uglavnom s opijanjem, povraćanjem, …

https://p.dw.com/p/16Mhr
Ilustracija: pretjerivanje konzumiranja alkohola
Foto: Fotolia/lassedesignen

Ko je kriv za ono što vidimo u ogledalu?

Onaj ko ga je stavio pred nas.

Na portalu za obrazovanje Školegijum.ba krajem septembra objavljen je u šest nastavaka putopis s maturalne ekskurzije u Grčku - Pisma iz Hellade. Autorica putopisa, profesorica maternjeg jezika i književnosti, potpisana je pseudonimom Ljubomirka Nenadović.

Vozač autobusa fotografira za vrijeme vožnje
To bi trebalo biti jedno studijsko putovanje, ali ono nije imalo veze s naukom, već s opijanjemFoto: Nenad Veličković

Sadržaj njenih dnevnih izvještaja s putovanja čita se s nevjericom. Neupućenom čitaocu izgleda nemoguće da jedno studijsko putovanje, što bi maturalna ekskurzija trebala biti, toliko malo ima veze s naukom, učenjem, radoznalošću, ukratko - s razumom. Nego uglavnom s opijanjem, urlikanjem, povraćanjem i podjebavanjem vodiča i profesora. Naravno ne svih, nego samo onih koji odbijaju biti svjedoci i saučesnici orgija pod pokriviteljstvom ministarstva posvete i alkoholizma.

Neupućeni čitalac vrti glavom i zaključuje da je sve to izmišljeno, da čita literarni rad u kome neko s bolesnom maštom izmišlja sve te scene ispunjene dimom, tamjanom i alkoholom. Nemoguće je, ponavlja u sebi, da se školska ekskurzija svela na spavanje u autobusu između šopinga i derneka. Nemoguće je da nakon hiljadu i po časova književnosti mladi i za glasanje opunoljećeni ljudi ovo pjevaju vrišteći do iznemoglosti:

Hej, čke beogradske, totalno poludele, / sve bi malo rakije, eksere il thc! / stvarno niste normalne / stvarno nismo normalne / stvarno niste normalne / stvarno nismo normalne...

Još jednu turu, za lošu curu / a veče tek je počelo / ona kraj tebe, ja van sebe / mnogo me zabolelo / Lepo nije, kad žena pije / al' ove noći tako je / opet tekilu i so, / opet za moj sto / biće manje bolnije…

Volim to što radiš / to što radiš nije normalno / volim to što radiš / bezobrazno me mamiš / to što radiš nije moralno / Ja bih da pitam te kako to radiš, bonita / kako mrdaš tu guzu, chiquita...

Moro sam da pitam na kojim je drogama / ona kaže mi da nije probala to / kaže da joj trebam samo ja i alkohol / njoj treba alkohol / ona želi alkohol / i samo alkohol / ona hoće alkohoool //

I ovo:

Lutao sam, lutao / Zoru s nadom čekao, / S mirom nisam spavao, / Al se s verom budio. / Svaku noć sam kockao, / Drugove izgubio, / Bez dinara ostao, / I pijanac postao. / A onda si došla ti, / U kafani prišla, / Rekoh ćao ja sam Gnjurac, / Dođi da mi vidiš... oči! / Ne bi teo da te smaram, / Samo hoću da te... volim! / I po svetu da se smucam, / Samo hoću da te... ljubim! / Ne bi teo da te smaram, / Samo hoću da te... volim! / I po svetu da se smucam, / Samo hoću da te... / Samo hoću da te... / Samo hoću da te... ljubim! / Svaku noć sam pijana, / Godine potrošila, / Svaki put sa drugima, / Nepoznatim ljudima. / I te noći eto tebe, / Eto ko će da me ženi, / Reko ja sam Mira Kobra, / i biću ti žena dobra. / Ne bih htela da te gušim, / Samo hoću da ti… kažem, / Nemoj nikad da me varaš, / Samo dobro da me... čuvaš! / Ne bih htela da te gušim, / Samo hoću da ti… kažem, / Nemoj nikad da me varaš, / Samo dobro da me... / Samo dobro da me... / Samo dobro da me... čuvaš!

Izmišljeni putopis nepostojeće profesorice književnosti Ljubomirke Nenadović, završava se tužnim uzdahom: "U ponedjeljak treba da radimo Čehova, Popu i Kiša." U tom uzdahu, kad ne bi bio nepostojeći, čulo bi se mnogo toga: umor, tuga, nesreća, bespomoćnost... Sumnja u smisao vlastitog poziva, i u ciljeve i vrijednosti obrazovanja. Očaj zbog nemoći da katedri vrati ugled, smisao i poštovanje. Ali onda, odjednom, čudno i neočekivano, javljaju se čitaoci koji otkrivaju identitet autora, jer u putopisu prepoznaju ekskurziju s koje su se upravo vratili. Kako, kad su sva lična imena iz teksta izbačena i kad je tekst potpisan kalamburom? U kojem su se dijelu putopisa tačno prepoznali?

Suvenirnica u jednom od manastira u Grčkoj
Suvenirnica u jednom od manastira u GrčkojFoto: Nenad Veličković

U profesorkinom zaključku:

"Ovaj arhitektonski fascinantan manastir danas je fabrika za preradu turista. Nemamo vremena za mali, živopisni gradić Kalambaku ispod Meteora. Potrošili smo ga u prodavnici suvenira."

Ili u raspravi profesora:

"Vraćamo se do podnožja Akropolisa i nailazimo na bijes kolege, ljutog što je zbog nas morao da ostane na Akropolju i da gubi toliko vremena. "Ako vas nešto interesuje, vi se snađite, a ne da mi moramo da budemo na Akropolju". Ispostavlja se da je problem što je alkohol u kafićima oko Akropolja skuplji nego u prodavnicama u centru grada."

Ili u sceni iz hotelske sobe:

"Zatičem gomilu ispolivanu alkoholom, i nekoliko djevojčica. U pokušaju da uzmem flašu skoro popijene votke, pijana kreatura izgovara rečenicu: 'Gospođo, vi ne možete to da mi uzmete, ja sam to platio... to je moje...' Na žalost ovo sam prvi put prije nekoliko godina čula od kolege koji me je pitao kako mogu da oduzimam alkohol od đaka, kad su oni sve to platili. To što je dužnost profesora da dijete zaštiti od upotrebe alkohola i narkotika, to više nikoga ne interesuje. Ponekad mi se čine da se moje kolege plaše đaka."

Ili u opisu partija na krovu hotela:

"Noćas, dok pokušavamo da ih držimo na okupu i nekako sačuvamo žive do jutra, kolega matematičar dolazi da nam kaže da su djeca iznijela stolove i stolice na ravni krov na vrhu hotela i da tamo piju i pjevaju."

Ili u sceni noćnog kupanja:

"Pijane siluete bauljaju kroz mrak i bacaju jedni druge u bazen. Ne vide se ivice bazena i čini mi se da već vidim kako neko razbija glavu ili lomi kičmu dok udara u ivicu bazena. Kada nas primijete, uglavnom se razbježe."

"Sakupljamo ih okolo i molimo recepcionara da zaključa sve ulaze i izlaze. Bar tridesetoro djece je toliko pijano da ne uspijeva da kontroliše sopstveno ponašanje."

Kosturnica u manastiru u Grčkoj
Kosturnica u manastiru u GrčkojFoto: Nenad Veličković

Ili u profesoru-jataku:

"Uveče u Delfima razulareni đak iz mog autobusa zamalo što nije udario koleginicu. Kada od njegovog razrednog starješine traži da joj kaže ime tog đaka, moj kolega iz autobusa kaže - sve su to naša djeca i odbija da kaže o kom se učeniku radi."

Ili u upozorenju:

"Djeca kao ulaznicu dobijaju nekakve kupone koje mogu da zamijene za jedno piće po izboru (vino, pivo ili coca-cola). Da podsjetim, ovo je još jedno kršenje zakona. Škola mora da spriječi, a ne da obezbijedi konzumiranje alkohola."

Ili u skandalu:

"Hotelom se čuje urlik vlasnika. Trči po hodnicima, udara u vrata viče malo na grčkom, više na našem: Ovo je hotel, ovo nije štala… ovo je za ljude, a ne za divljake… svi napolje iz mog hotela… ovo nikada nisam imao u hotelu…

(Cijeli putopis, Pisma iz Hellade, dostupan je ovdje.)

Prepoznavanjem, kao u grčkim tragedijama, izmišljena priča preobražava se u tragediju. Samo još nije najjasnije u čiju. Ko je već literarno mrtav a da to ne zna? Profesori uvjereni da je škola ne samo obrazovna nego i vaspitna ustanova, ili đaci kojima su hormoni preuzeli većinu funkcija mozga?

Ono u šta čitalac može biti siguran jeste: živi su i bezbrižni jedino ministri obrazovanja i kulture. Do njihovih nojevskih glava zabijenih pod crvene tepihe ne stižu pitanja o smislu đačkih ekskurzija, o njihovim pedagoškim i obrazovnim ciljevima, o činjenici da se ugled prosvjetnog poziva topi brže od polarnog ledenog kruga. Populisti i šoveni, zabrinuti jedino za svoju političku karijeru, oni će, ako ovaj slučaj ikada osvane u njihovim kabinetima, uvlačeći se zlu u krilo sa zadnje strane, pilatovski oprati ruke i svu krivicu svaliti na nastavnike. Jer sve dok im ne dirnu u bod, zimnicu, regres i topli obrok, nastavnici neće odbiti poslušnost i nastaviće da rade u ponižavajućim uslovima, bez jasnih obrazovnih standarda i ishoda, pod šubarom loših zakona, u korist bolje prošlosti.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Marina Martinović